11.10.2008., subota

Stolice i kompromisi

Image Hosted by ImageShack.us
Volim pomoći ljudima kada god to mogu. Ako je savjet jedan od načina, ni to mi nije problem. Bar ne do one mjere kada mogu krenuti od pretpostavke "da sam ja na tvome mjestu, učinila bih to i to". Jedino što u toj priči može biti prepreka je da se u situacijama koje sama nisam doživjela trudim maksimalno identificirati stavljajući sebe i ljude iz svoga života u istu ili sličnu situaciju koju osoba opisuje, što može ili ne mora uroditi plodom. To pak u konačnici znači, a znaju to oni koji davanje savjeta izbjegavaju, da davati savjetodavne "upute" trećoj osobi može biti vrlo nezahvalno, površno, a katkad i kontraproduktivno. Upravo zato Adaliji nisam mogla konkreno pomoći. Ali je ona pomogla meni da još jednom sagledam ono bitno u vezi između dvoje ljudi.

Koliko su kompromisi važni u trenutku kada pronađemo voljenu osobu, mislim da ne treba puno govoriti. "Nikada neće moći biti sve po mom", rečenica je sa kojom se treba pomiriti kada se odlučimo za život u zajednici. Ono što generira ta sasvim neupitna teza je da ako nismo spremni na kompromise, nismo spremni ni za djeljenje svoga života s tom osobom. Da li to znači da tu osobu ipak u svojoj svijesti ne smatramo dovoljnom (ili možda dovoljno jakom u svom životnom prostoru) da bi se odlučili na promjene sebe samoga, ali samo do one granice koja predstavlja prilagodljivost situaciji, ali nikako ne promjenu sebe i svoga bića u onoj biti koja nas i predstavlja baš takve kakvi jesmo? Mislim da da.

U potrazi za namještajem svih vrsta koji će nam valjda u nekoj ne tako dalekoj budućnosti kada budemo imali svoj stan i trebati, Moj Netko i ja obišli smo podosta salona (nemojte pitati o detaljima te budućnosti, jer morala bih onda o Bosancu što bi značilo da bi u afektu moglo biti generaliziranja, a to bih rado izbjegla ovom prigodom sretan). Dosad se ponajviše vremena provelo samo na gledanju i "hvatanju" onih zajedničkih komada namještaja koji nam se sviđaju. Tako su se, među ostalim, na putu traženja zajedničkog ukusa našle i stolice. Vidjela ja jedne tako lijepe i fora. Pokazalo se da su one fora samo meni. One pak koje su Mome Nekome bile lijepe, meni nisu. Iako je on skloniji u takvim stvarima prije popustiti, za ove "moje" stolice jasno mi je stavio do znanja da mu se UOPĆE ne sviđaju.

Nakon toga, prošli smo još salona i salona, i uvijek se vraćali na ono da nikako pronaći zajednički ukus kad su stolice u pitanju. Onda bi on onako kiselo i preko volje rekao "a kupi koje hoćeš" što bi i mene (još više) ukiselilo i dovelo do onoga da bih prije sjedila na podu nego nas dovela u situaciju da mu namećem nešto s čime ne bi bio zadovoljan i sretan. Onda smo se zajednički složili da ćemo do god ne nađemo nešto što će se i meni i njemu svidjeti, jesti na starom plastičnom stolu sjedeći za starim plastičnim stolicama koje sada imamo na balkonu (a koje nam je donirala moja mama na moje inzistiranje iako ih je ona htjela baciti u smeće sretan).

Epilog te naše priče o stolicama je da smo ipak našli jedne koje nam se sviđaju. Jest da je detalj oko onoga s jastučićima ili s tapiciranim dijelom ostao pod upitnikom. Drugo što bi isto spadalo u epilog je da mi je neki dan dok sam peglala Moj Netko sav lepršav izjavio, generalno misleći na opremanje i namještaj, "nek bude sve po tvom". Nemam pojma što mu je došlo, ali znam da bi mi i samo taj detalj bio dovoljan da nikad, ali baš nikad ne pomislim da mora biti sve po mom. Rekla sam mu da nema teorije i da nikad ne bih mogla biti sretna da znam da i on nije. Osim toga, kada osjetiš da je voljena osoba spremna na kompromise, onda je potpuno prirodno da i ti odgovoriš na isti način.

Ne, nikako jedne obične stolice ne mogu biti isti problem kao i odlučiti u kojem gradu živjeti, koji posao imati, živjeti u podstanarstvu ili kod roditelja i slično. Ali ono što jest zajedničko je da sve to, od najsitnijih detalja do onih najbitnijih trenutaka koje nam se dese, predstavljaju cjelinu koja se zove život, a u kojem možemo predvidjeti kako ćemo se ponašati kad sitnice pređu u nešto veliko i bitno.

Neke odluke u životu nije lako donijeti. Neke pak tako velike odluke zahtjevaju puno puno manje muke od odabira jednih najobičnijih stolica. Uvijek se sjetim prosidbe kao primjera. Mišljenja sam da ako bilo tko mora razmisliti da da odgovor onome tko prosi, onda NEMA teorije da je to ono pravo.

Zato, jedini savjet koji mogu dati je - preispitati sebe iznutra i utvrditi (ne)postojanje sumnje u ono što nam stvarno najviše vrijedi. Ako se tu pojavi sumnja i dvojba, onda je to, uvjerena sam, dovoljan odgovor.

- 09:58 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (50) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"