Pretraživajuć web-prostor što radi vlastitog informiranja što radi pronalaženja teme o kojoj bih pisala, sretala sam potencijalne motivacije. Kosovo i posljedice - osim što su drugi prije mene rekli dovoljno, i same snimke govore puno bez da se kaže i jedna jedina riječ. Onda, slučaj Ivanišević - zašto se tuđi privatni životi (češće njihova tamnija nego svijetlija strana) tako rado i lako prodaju? Mogu tek kratko ponoviti da u preljubu ne vidim ništa lijepo, ali nešto najljigavije u cijeloj toj priči mi je pratiti nekoga i viriti u njegov život čučeći u tamo nekom prikrajku ili sjeni i onda kao vrhunac "okinuti" prekidačem da bi prodao to što kao cijeli svijet treba vidjeti. Nije mi jasno kako se netko takav sam sa sobom budi svakoga jutra.

I tako, u potrazi našla sam si nešto. Nešto lijepo, nježno, "prosječno", a opet puno iznad prosjeka. Ni ja ne pišem prečesto, ali Demjan definitivno piše prerijetko.

Bila sam već jednom pisala o relativnosti riječi "prosječan", no svaki me put ta tema ponovo ponese. Biti prosječan onako genaralno zvuči dosta bez veze. Nešto kao - stopiti se u masi, biti nevidljiv, nebitan, običan, neposeban. Suprotno tome, mislim da se ta "prosječnost", bez obzira kako se vanjskome svijetu (koji zna biti jako površan) činilo, u nama samima može vinuti daleko u iznadprosječnost. Ili u onom drugom smjeru - u ispodprosječnost.

U ovom zadnjem slučaju riječ je u situacijama kada sami sebe ne uspijemo vidjeti kao osobu koja vrijedi nego smo skloni pesimističkom stavu, stajanju na mjestu, samosažaljenju, kukanju za prošlim vremenima zaboravljajući da se veliki dio onoga dobroga događa upravo u nama samima i to baš onda kada to želimo i kada tako sami izaberemo.

S druge strane, nekome (onome prije spomenutome - koji gleda poopćenim očima uopće se ne trudeći dublje proniknuti) neki "sasvim običan" život može izgledati uštogljen, dosadan i tako nezanimljiv, dok se ta osoba istovremeno može osjećati ispunjeno, sretno i nimalo nevrijedno u svome kutku svemira.

Tako bi primjerice vrlo vjerojatno moj život netko tko pojma nema mogao okarakterizirati kao prosječan i običan. Raditi među papirima, tipkati nešto na računalu, sjediti "od - do" znači biti samo jedan od sile administracije gospodarstva, bankarstva, državnih službi ili uprava svih vrsta. Zapravo to znači biti jedan od onih kojih "ima ko mrava". A kako bi takav jedan mrav mogao biti prepoznatljiv?

Onda, tu je brak. Sve češće spominjan kao nešto dosadno, nešto u čemu se ništa vrijedno pažnje ne događa, nešto u čemu je stavljena točka na i, nešto što postaje sve monotonije i monotonije kako vrijeme odmiče, nešto u čemu su si ljudi sve rekli i pokazali te nije preostalo više ništa, nešto u čemu se spolnost predstavlja kao nešto totalno bez veze, kao "odrada" bračnih obaveza koja vapi za nečim novim i zanimljivim.

Zašto je to tako i zašto ljudi na temelju nekih vlastitih problema i nerealiziranih želja druge gledaju svojim očima uistinu ne znam. Znam samo da sama nisam sklona takvim oblicima zaključivanja. Naprotiv, mislim da se jedino iskrenim razgovorom (čak i ako nije oči u oči) može spoznati različitost samo naizgled jednakih situacija kojom se odlikuju naši životi. Sasvim "obični" životi.

Svijet je prepun onih "faca" koje si utvaraju da su silno zanimljivi, gotovo obećani, planetarno popularni, ali da je malo bolje zaviriti unutra - sušta nesigurnost, neispunjenost i besmisao.

Svijet je isto tako prepun onih koji po ničemu ne bi bili zanimljivi novinama, televiziji, susjedu ili tamo nekom kolegi na poslu. Ali dam se kladiti da upravo takvi "po ničem" zanimljivi mogu ispisati pregršt zanimljivih životnih priča po kojima bi se mogli snimiti najvrijedniji i najdublji filmovi. A čak i tada ne bi sve opisala sva njihova ljepota.

Zašto se uopće bojati prosječnosti?

Pred 3 godine na današnji dan razmišljala sam o čemu bih to mogla pisati u svom prvom blog-obraćanju. Nije da sam se sjetila nečeg osobito pametnog. Naprotiv, brbljanje o tamo nekom kelju i kupusu sigurno ne spada u top-temu vrijednu pažnje. Ali da mi je netko rekao da ću na blogu imati 340 puta nešto za reći ... ne, nisam to ni u najdaljim mislima slutila.

U te 3 godine svašta se izdogađalo. Doduše, i dalje gledamo iste likove koji vladaju državom, ali zato imamo i Milanovićevu vladu u sjeni. Čovjek još vjeruje u svoju pobjedu. No da ne bih sad previše o politici ... bilo je tu odgledanih filmova, analiza ekonomsko-političkih zbivanja, upoznavanja blogera, primjećivanje svega i svačega što se zbivalo oko mene.

Bilo je također i puno osobnoga i emotivnoga. Gledali ste me i žalosnu i ljutu i (pre)brbljavu i sretnu. I zaljubljenu.

Nemam više toliko vremena da mogu svaki put kada mi se piše pisati. Nemam više ni toliko vremena da mogu obići sve vas onda kada bih htjela. No opet, gledajući unatrag, jako mi je drago da sam dobar dio svoga vremena ostavljala ovdje. Neke se stvari lako zaborave. Ali kad imaš blog, onda puno toga ostaje trajno zapisano.

Trajno je i to da sam ovdje zavoljela komunikaciju s ljudima na jedan poseban način kojega prije nisam poznavala. Poneki od vas su upravo radi toga postali osobe koje bez preuveličavanja osjećam za prijatelje. Prave prijatelje. Bez obzira koliko smo se puta vidjeli. I bez obzira da li smo se uopće vidjeli.

Da ne odem previše u nekom srceparajućem smjeru, zavšit ću samo riječima - slobodno mi spontano izrazite čestitke.

Dileme oko rođendanskih darova sigurno ni vama nisu strane. Što kupiti? pitanje je koje si malo tko od nas nije postavio bez obzira daruje li prijatelja/prijateljicu, muža/ženu, dijete (svoje ili tuđe), mamu/tatu, brata/sestru ili bilo koga drugoga.

Sama sam osoba koja voli darivati druge (to ne isključuje da ono da volim i primati darove ). Puno je lakša varijanta ona kad ti netko "naruči" što hoće. Manje brige, sekiracije, odeš, uzmeš i to je to. No priznajem da me to nikad ne može onako razveseliti kao situacija kad vidim da sam sama odabrala i pri tome pogodila u odabiru izmamljujući iskreni osmijeh radosti na licu slavljenika.

Kad su djeca u pitanju, stvar je posebno delikatna. Jedna vole autiće, druga igrice raznih vrsta, treća mobitele (baš jeftin dar ). Mame i tate obično favoriziraju dar koji će dijete odjenuti ili obuti. Ni meni nije mrsko darovati nešto iz te kategorije, ali samo onda kad znam da je i dijete dovoljno veliko (tj. odraslo) da zna da mu se to sviđa. I to toliko da mu je draže od igračke.

To u prijevodu znači da kad darujem dijete školskog uzrasta koje je zaigrano, koje se voli igrati, koje je pravo, ali baš pravo dijete u duši i koje hvala Bogu ima dovoljno odjeće i obuće da mu jedan komad više ili manje ne predstavlja neki pomak u kvaliteti življenja, onda uvijek volim više kao dar izabrati igračku.

Tako je bilo i za ovoga rođendana moje nećakinje. Moj Netko i ja krenuli smo u pohod. Dobili smo pri tome laganu (plišanu) smjernicu njene mame o onome što posebno voli, ali to je ipak bilo premalo da bi bili sigurno što odabrati. Uglavnom, svelo se na to da sam birala ja. Ne zato što mislim da sam nešto posebno darovita za takve stvari nego jer, pokazalo se na primjerima, Moj Netko spada u dosta tipično muško.

Znam da među vama muškarcima ima onih koji ne vole kategorizacije pa onda odmah unaprijed ograda od onih koji su drugačiji, ali većina ipak baš nije talentirana za prepoznavanje onoga što bi se svidjelo djevojčici 2. razreda osnovne škole. Dečkiće bi, ne sumnjam, znali darivati, ali curice ... bolje ipak ne.

Potraga je završila tako da nismo uvažili prijedloge Moga nekoga u vidu sivog magarčića i smeđeg lavića. Izabrali smo "moju" poveću rozo-bijelu ovčicu. Usput budi rečeno, njemu je ista bila nekako bez veze (kasnije mi je to priznao, ali i bez toga sam mu to vidjela na faci ). Zbog toga, koliko god mi to plišano stvorenje bilo lijepo i slatko, stovrila se neka nesigurnost i bilo me nekako strah da ne falim i da nećakinja ne bude zadovoljna. I da bude ono "a možda smo ipak trebali magarčića".

Epilog je da je ovčica izmamila ne samo iskren osmijeh sreće nego i grljenje i oduševljenje raznih vrsta. Pouzdane informacije govore nam da ovčica spava u njenom krevetu i da je dobila ime.

Sljedeći rođendan ima Moj Netko. Baš mi je sada palo na pamet što ću mu kupiti. Jedva čekam.