Nikad dosad u gotovo trogodišnjem stažu nisam ovoliko izbivala s bloga. Lagala bih kad bih rekla da mi je falio. Nije. Ne zato što ga više ne volim (to je jednostavno nemoguće ), nego jer nisam imala vremena prepustiti se njemu i nostalgičnim mislima. To naravno ne znači da se vas, vaših blogova kao i moga nisam sjetila. Naprotiv. Kad bi se događalo nešto smiješno, zanimljivo ili (ne)uobičajeno pomislila sam da vam to jednom prilikom moram reći. Od tada do danas dosta sam toga pozaboravljala, ali neke proživljene situacije sigurno će dobiti svoje mjesto na mom blogu.

No dobro, da ne duljim s uvodom koji ipak ne bi trebao biti veći od glavnog dijela , želim vam svima blagoslovljen Božić. Možda svima "definicija" blagoslovljenog Božića nije ista pa samo da kažem da ja tu mislim na obilje duševnog mira, sreće, obiteljskog sklada, zdravlja, a neizostavno i na potrebu da budemo veliki u onom najčovječnijem smislu, jer Isus koji se rodio pokazao je svojim dolaskom upravo to.

Želim vam i puno ukusne hrane, mirisne pečene purice (kojoj se baš veselim dok mi kruli u želucu ), kolača, svega što volite. Ali u onim razumnim količinama koje ne podrazumijevaju bacanje hrane i prežderavanje, jer to bi bilo potpuno kontradiktorno blagdanu kojega slavimo.

Pegy

p.s. Gospođa Pegy.

UPDATE

Hvala svima na čestitkama. Svima vama želim sretnu novu 2008. godinu.

Stan smo našli. Sve je više-manje u redu. Osim kuhinje. Čovjek misli da se smeđim ormarićem ispod sudopera i dvima maleckima visećim zelenkastim ormarićima mogu riješiti i padele i tanjuri i čaše i šalice i hrana i žlice i piruni i kuhače i razne druge kuhinjske potrepštine. Vrlo jednostavna matematika kaže da je to skroz nemoguće. Plus što imamo lagano šarenilo boja koje bi se nekim trećim ormarićem još pojačalo. Uglavnom, krenuli mi u kupovinu kuhinje.

Trebam li posebno govoriti da Moj Netko i ja strašno patimo od markica i de lux komada namještaja? Baš zato našli smo se u salonu Joksima Drugoga. Ajme ljudi, čime se sve pojedinci ne bave. Bože, Bože, Bože. Ulazimo Moj Netko i ja u kuću, kad vidimo da još netko razgledava nešto. Čovjek ima klijentelu širom grada i okolice. Ima izgleda i uredovno vrijeme. Lik natrpao komad do komada. Kuhinje svih generacija, stolova, stolica, kutnih garnitura, šparhet ...Ti drugi kupci zagledali se u sudoper koji nama nije trebao. Baš fino da si nismo bili konkurencija za licitaciju.

Kaže taj Joksim Drugi preko telefona - po komadu (tj. po vratima) 50 kn (inače je cijena bar 5000 kn, ali ako nazovete odmah ... ). Pokazalo se tamo da su ipak samo neki komadi 50 kn, a drugi 100. Uspjeli smo (jedva nekako ) 50 kn spustiti od ukupne cijene, ali NEMA teorije da bi cijena išla i mrvicu dolje. Zamislite, čovjeku ostane 1 (čitaj - jedan) komad od cijelog donjeg seta iste kuhinje i umjesto da se toga riješi i proda ga za 50 kn, on kaže, neka stoji, netko će kupiti jedan. Navodno ga može prodati za 150 kn. Aha, kako da ne.

A priča sa šparhetom ... s obzirom da onaj naš (zapravo ne naš, nego stanodavčev) nije posljednji krik mode (pokušavam ublažiti njegovu starost i ljigavost ), odmah mi zapeo za oko taj Joksimov od Gorenja kakvog smo nekad i mi doma imali. Djeluje očuvano i baš pristojno. Kaže lik 300 kn. Dobro, pređemo mi dalje na ormariće, jer ionako smo radi njih došli i prestane priča o šparhetu.
Nakon jedno 15 minuta razgledavanja, mjerenja, cjenkanja postavim mu pitanje: - Što smo ono rekli, šparhet je 250 kn?
Majstor odgovara: - 350.
Ja (uz smijeh): - Kako, kako, u 15 minuta cijena Vam je narasla za 50 kn.
On: - Ne, odmah sam rekao 350.
Ja: - A niste, ne.
Žena koja je razgledavala sudoper: - A ne, rekli ste 300.
Eh, on će mene preveslati za lovu.

Kuhinju smo kupili, šparhet nismo. Ostavili smo akontaciju od 100 kn i po prestižni de lux MEBLOV namještaj negdje s početka 80-tih idemo ovih dana. Probat ću Joksima ako ne proda (a sudeći po prometu, mogao bi) još malo natezati oko ormarića i šparheta, ali ako ne spusti, morat će nekome drugome uvaliti svoje prestižne proizvode.

Uživam gledati lijepi novi namještaj kojeg ćemo si jednoga dana priuštiti. Kao što je i ovaj sa slike. Naš neće biti skup, jasno. Ali da samo znate što se čovjek dobro zabavi uz male oglase i ljude koji bi rođenu mater prodali za lovu. Pored takvih kao da još više počneš cijeniti sve one sitnice koje ni jedan novac ne može kupiti.

UPDATE

Ovo gore sam pisala prije par dana pa samo kratko - ništa od šparheta, nije škrtac dao jeftinije. Ali kako znate, svako zlo za neko dobro. Nekim čudom ukazao nam se stari i potpuno nekorišteni šparhet. I to za 0 kuna.

I još samo ovo - cipele sam kupila, nisu baš kao one sa slike, ali nisu ni špićoke.