Da ne bih odavala dojam konstantnog objavljivanja seta zabrinutih postova, moram vam prije nego krenem na temu reći da se stvari pomiču i malo pomalo stvari sjedaju na svoje mjesto. Većih briga nema. Manjih ima, i to u enormnim količinama. Kap u moru tih manjih je i pitanje cipela.

Muškarci su po nekoj nazovimo početnoj postavci jednostavnija bića. U skladu s time nije teško za pretpostaviti da u ovom mom slučaju muške cipele nisu te koje stvaraju brige. Kod muškaraca uglavnom ide - dođeš, vidiš, uzmeš. Kod žena poput mene ta strategija spada u znanstvenu fantastiku.

Kad su vjenčane cipele u pitanju, znam što želim. Oblaste bež cipelice s osrednje visokom petom širine da su elegantne, ali opet da ne lelujam. Kažu da je pola problema riješeno kada znaš što hoćeš. Moj je problem ona druga polovica - takvih cipela na riječkom tržištu nema. Ili možda ima, ali onda molim da me se prosvjetli.

Izbor koji postoji kad su svijetle cipele u zimskom razdoblju u pitanju je jedino i samo špićoke. I to najčešće one sa tolikim špicom da bi se nekoga njime moglo i ozljediti. Prestrašno. Mislim da ću početi sanjati kako sam vještica, a ne mladenka. Zašto, zašto, zašto .... nema teorije da si žena kupi nešpićokaste elegantne bež cipele, a da ne spadaju u kategoriju bapskih?

Ako se neko čudo ne desi i ako ne dođe do ukazanja u vidu savršenih cipelica, odlučila sam kupiti neki plastični jeftinjak od maksimalnih 200-tinjak kuna koji će biti za jednokratnu upotrebu.

Zna li netko možda sluuučajo gdje ima cipela kao što su ove na slici ili sličnih?

U traženju našeg kutka pod svemirom zvanog unajmljeni stan, uspjeli smo među mnoštvom kojekakve ponude pogledali tri stana. Među njima, dvoumimo se izabrati jednoga od dva. Ali sad me nekako vuče pisati vam baš o tom trećem.

U telefonskom razgovoru s Joksimom nije se moglo saznati o kakvom je stanu točno riječ. Vlasnik je samo naglasio «treba to pogledati» što bi u slobodnom prijevodu značilo – stan obećava. Ajde dobro, rekao čovjek da pogledamo pa što ne bi.

Taj dio grada baš i nije nešto, posebno ne kada se uzme u obzir da se u toj ulici naplaćuje parkiranje. K tome, riječ je o zgradi starije gradnje. Ne da nije riječ o novogradnji, nego su zgrade iz 70-tih turbonovogradnje za ovu. Uglavnom, stubište i hodnik zgrade bili su relativno uredni s obzirom na očekivanja prilikom približavanja tome kućnom broju.

Ulazna vrata stana. Din-don. Dva puta. Dok smo čekali, pomislila sam da je radi specifičnog mirisa koji se osjetio (mada bi se to prije nazvalo smradom) čovjek imao ribe za ručak. Pokazalo se da nije. Ništa strašno, samo smrad ustajalo-gnjilkastog drveta kojem je vrijeme odredilo kraj još prije dosta godina.

Kulturan je bio Joksim, tu nema zamjerke. Nakon rukovanja, odmah je krenuo pokazivati. Kaže čovjek - velik je stan pa su to zapravo dva stana, jedan za 250 € i jedan za 200 €. Nadodaje da su samo povremeno on i žena u jednome od njih pa mi možemo birati kojega hoćemo. Teška odluka opredjeliti se za bolji, bolji od boljega. Prostori ogromni, hladni i doslovno prazni. Zamislite sobu od 15-ak kvadrata, a u njoj 2 kreveta, svaki za jednu osobu, ne bračni. I ništa drugo osim možda kakvog malog ormarića. Soba drugoga «stana» imala je jedno 20-ak kvadrata, bračni krevet i televiziju udaljenu činilo mi se jedno kilometar za mene ovako ćoravu.

Kuhinje (isto komada dva), nešto neviđeno. Mislim da se oni u Lesnini mogu posramiti. Nije mi samo jasno GDJE je uspio naći onaj namještaj. Boja, model, stil …. Sve se presavršeno stopilo s odgovarajućim šparhetom i frižiderom iz tamo negdje 60-tih. Ranih.

Kupaonica ... pločice na podu i sastrane su pojedinačno i mogle proći, ali u zajedničkoj kombinaciji davale su čisti kič. Mašina za robu nije odskakala od stila preostale bijele tehnike. Ne znači da ne bi prala robu jednako dobro kao najnovija, ali onako gledajući je teško je ne strahovati za sudbinu odjeće koja se nađe u njoj na tretmanu.

Baš se pitam zašto smo od oba ta stana odustali. Gornji razlozi stvarno su slabi. Kao i ono da je grijalica za to brdo kubika zraka toliko minijaturna da ju jedva vidiš.

I zaboravila sam reći – kupaona se dijeli. Baš lijep način druženja mladog para i penzionera.

********

Veselim se početku zajedničkoga života Moga Nekoga i mene u malom, urednom, prozračnom i funkcionalnom stanu čiji će vlasnik biti neki XY i kome ćemo davati dobar dio naših primanja, ali posebno jako me raduje pomisao da ćemo upravo u tome stanu osmišljavati kako iz njega otići u nešto SVOJE.

UPDATE

Nije baš lako živjeti u Hrvatskoj, ali kad se desi nešto posebno kao primjerice ona jučerašnja 3 gola u mreži Engleza, pukne me jak nacionalni ponos. Javlja se on i inače, ali jučer sam dobila dosta veliku dozu. Na Radio Rijeci je Bijelo-crvena polja hrvatska na dresu sjete me da ja volim te. Igrajte za nju, Našu voljenu, nek´ jače kuca to srce vatreno. Ajme …

Trebalo mi je taj dan par sitnica pa sam, kako sam se našla u blizini, otišla u Brodokomercov market na placi. Nije mi to bio prvi posjet, jer dosad sam išla puno puta, ali s obzirom da je davno bio onaj zadnji, pomislila sam da su se neki pozitivni pomaci možebitno i dogodili. Krivo sam pomislila.

U poslijepodnevnim satima cijeli ambijent na placi, za razliku od onoga jutarnjeg, djeluje pusto, čak i pomalo neugodno za šetnju i prolaženje. Ako negdje lako možete biti opljačkani, onda je tamo pravo mjesto, posebno u večernjim satima. Malo ljudi, malo svjetla, dovoljno udaljeno od prometa ljudi i vozila. Ne pomaže previše u tom dojmu ni Hrvatsko narodno kazalište skupa sa prelijepim relativno novouređenim parkom.

Ulazak u sam market kao i stanje u njemu dobro, da ne kažem i odlično, prati vanjsko stanje. Malo kupaca, prodavačice koje se preko velikog prostora dovikuju o šiframa artikala plus uređenje u stilu jugo-sovjetskog modela. U vrijeme sveopćeg razvoja interijera od malih dućančića 2x2 do megacentara kojih Rijeci uistinu ne fali, teško mi je shvatiti da još može postojati tako nedorađenih trgovina.

U redu za salamu i sir u koji sam stala bilo je dvoje ljudi, ja treća i četvrti neki dečkić. Četvero nije puno, ali je kada vidite da se u marketu na 100 kvadrata nalazi uvrh glave jedan kupac, onda je četiri čovjeka na 2 kvadrata krajnje prekoračenje prosjeka. Brzo se pokazalo zašto. Mlada prodavačica nespretno odmata, reže i slaže salamu pokazujući da joj iskustvo nije jača strana. K tome, na svaki upit o cijeni proizvoda (koje bi trebale biti izložene bez da se pita) djeluje izgubljeno, prevrće salame, traži cijene.

Ubrzo se spoznaje da ono nije njeno radno mjesto. Naime, svake minute odlazi u tamo neku stražnju prostoriju u kojoj kolegicu pita za informaciju. Čovjek bi, onako u prvi mah, pomislio da ona "prava" kojoj je to radno mjesto radi nešto neodgodivo tamo u skladištu. Nakon tih za svih prenapornih 10-ak minuta, pojavila se Prava. Bila je pri kraju s jelom. Zaključila sam, marenda. U redu, žena mora jesti, i ja jedem na poslu.

E onda je bio vrhunac. Prava se dere preko cijelog marketa i dobacuje valjda šefici nešto ironično i ljutito u stilu «evo, točno na vrijeme, ne kasnim ni minutu», Mlada koluta očima od neugode i bježi na svoju poziciju, a čovjeku prije mene koji se našao usred «smjene» prodavačica pukao film pa otišao. Mene je poslužila živčana Prava kojoj se na licu vidjelo da sva kipi i da je potpuno odsutna od onoga što radi.

Ne, zaključak nije da se prodavačice slabo plaćene, da je Gucić uništio Brodokomerc i da je sve to radi nedostatka novaca u svim segmentima. Drugi Brodokomercov puno veći market Cash&Carry u kojemu ponekad kupujem, sušta je suprotnost. Ima sasvim solidan promet, prodavačice koje znaju što rade i koje se ne svađaju pred kupcima te djeluje čisto, organizacija je bolja, uredno je i ipak puno modernije od ovoga gore opisanoga.

Očigledan zaključak je da je puno puta, gledajući i ne samo trgovine, stvar u lokalnoj organizaciji, međuljudskim odnosima, sposobnostima djelatnika itd, a ne o nekim generalnim optužbama kako je sve svugdje isto, kako je uvijek kriv netko drugi i kako se ništa ne može učiniti, jer to je eto tako. Svatko može raditi pomake na svome mjestu na kojem radi, živi, djeluje. Stvar je prije svega volje, a tek onda svega ostaloga.

Gotovo otkad postojim, ili bolje reći otkad znam za sebe, doma imamo centralno grijanje gdje nam jedna od riječkih toplana omogućava tople temperature prostorija u hladnije doba godine. Kad bih tom načinu grijanja tražila zamjerke, ne bih ih našla puno. Znali su se događati kvarovi koji bi nas prisilili na zamatanje u 2-3 debele zimske maje određen broj sati ili par dana, ali u zadnje vrijeme toga nema. Mana bi mogla biti i činjenica da drugi određuju kada ćemo se grijati, a kada ne. Srećom, uglavnom dobro potrefe kada treba, a kad ne. Jedina veća i vrlo konstantna zamjerka te vrste grijanja je cijena. Oko 4000 kuna godišnje. Ne znam cijenu kubika drva, ali mislim da se za taj novac može dobiti poprilično metara kubičnih.

Kad sam već spomenula drva, u zadnje vrijeme imam priliku vidjeti iz prve ruke kako to funkcionira. Djeluje mirisno, prirodno, ponekad čak i romantično. Posebno kad vani pada snijeg. Ipak, nikako idealno. Dimnjaci, peći, čišćenje, cijepanje. A i isto nije besplatno. Osim ako nemate šumu. I ako stabla spadaju u onu grupu koja se smiju sjeći. Još ako je pećici jedino slobodno mjesto u blizini nekoga kuhinjskog elementa, a temperatura se popne za zavidnu, problemi.

Čini mi se da su u modi trenutno klime. Moram priznati da dosta elegantno izgleda stisnuti pucić i začas imati toplu sobu. Ali, nije to baš prezdravo. Istina, nije ni bilo koje pretjerano isušivanje zraka idealno za sluznice dišnih puteva, ali ovo s klimama čini mi se najmanje dobrim. Osim toga, klima je dobra za neke proljetno-jesenje temperature. Za zimske, ne znam baš koliko je dovoljna. možda i je, ali tada gutanje struje baš ne spada u nešto ekonomično.

Što se pak struje tiče, ima ona još svojih mogućnosti.Grijalice. Koje nabrzinu zagriju prostoriju, ali njihovim iskapčanjem i toplina nestaje gotovo trenutno. Onda, uljni radijatori koji djeluju praktično, ali mi uvijek bude asocijacije na uzročnike požara. K tome, računi za struju koji dolaze kod takvih potrošača spadaju doslovno u megavelike. Ne znam baš tko si to može i želi priuštiti cijelu zimu.

Dosta ljudi izabire i plin. Ne sumnjam, s razlogom. Svaka čast na odvažnosti, ali to definitivno nije moj izbor. Ako bih morala birati, radije veći računi nego život u strahu. Ni kuhanje na plin kod mene ne dolazi u obzir tako da o ovome baš i nemam više što puno reći.

O grijanju na naftu ne znam puno, sjećam se da je nekad bilo dosta isplativo, sada čini mi se ne baš previše.

Nisam baš neki ljubitelj ljeta i ljetnih vrućina, ali očigledno ima i ono nekih svojih prednosti. Dok vam ovo tipkam, slaba cirkulacija (uz ne prehladnu sobu) dovela je do poprilično hladnih prstiju na rukama pa ću ovaj post ipak privesti kraju. Idem kuhati, tamo je toplije.

p.s. Baš je lijep ovaj kamin čiju sam sliku našla na netu. Ali, baš se pitam koliko minuta uspije ostati ovako snježno bijel?