Kad bih krenula detaljno opisivati, napisala bih vjerojatno nekoliko stranica impresija. No na mojem mi je blog-prostoru ipak draži metodički pristup koji podrazumjeva (relativnu) kratkoću, jasnoću, a valjda i kakvu-takvu čitkost. Dakle …

Teme

Od 7 večeri (koje organizira Ured za obitelj Riječke nadbiskupije), 4 su bile koncipirane u obliku predavanja – Osnovne odrednice kršćanskoga braka (teološko-antropološki vid), Prirodno planiranje obitelji, Osnovne odrednice kršćanskoga braka (crkveno-pravni vid) te Odgovorno roditeljstvo i temeljne odrednice odgoja. Prvo, da ne bi bilo zabune, predavanja drže ne samo «crkveni» ljudi, nego i laici, liječnici, psiholozi, pedagozi. Drugo, nije da ništa od onoga što smo čuli nismo znali i prije, ali je isto tako bilo dosta novih informacija. Npr. jeste li znali da brak koji bi bio sklopljen kad muškarac otme ženu nije valjan, ali se obrat ne spominje? Drugim riječima, žena (kao) smije oteti muškarca u svrhu vjenčavanja.

Radionice

Radionice su oblici druženja u kojoj se nekih 30-40 parova «razbija» na manje grupe od po 5-6 parova. Cilj je bolje upoznavanje, otvorenija komunikacija, dublje promišljanje o onome o čemu se govori, izražavanje stavova, nekad i suprotnih te razvijanje rasprave. S obzirom da smo imali 3 radionice, nije bilo moguće postići ne znam kakvu razinu poznanstva. No da nekad stvarno ne treba puno vremena za detektiranje ljudi koji imaju silnu potrebu biti centar pažnje. Naime, većina nas koja se tamo našla spada u normalne osobe svjesne da nisu tamo same, da se tada ne vode monolozi i da za zdravu i produktivnu komunikaciju takve vrste koja traje oko 45 minuta traba biti kratak, brz, jasan i pri tom dovoljno tolerantan ostavljajući prostora i ostalima. Ali kako znamo, postoje i oni koji naprosto uživaju slušati sami sebe uvjereni u nemjerljivu zanimljivost onoga što im izlazi na usta. Ajme što lijepo mora biti živjeti u zabludi.

Nezrelost na djelu

Osim gore spomenutih, zamjetili smo i one skroz, ali baš skroz neozbiljne. Možda će u braku biti (pre)zreli, ali na predavanjima se kreveljiti oko ozbiljnih stvari, tipkati sms-ove, ponašati se kao bubuljičavi petnaestogodišnjaci? A zapravo i nisu daleko od toga. Jedini pokazatelj zrelosti su im oni trbusi i trbušići u kojima rastu nova bića. Doduše, u tim je slučajevima i nezrelost bila na djelu, ali neću sad cjepidlačiti.

Zašto crkveni brak

Teško mi je shvatljivo da ljudi koji se odluče na crkveni brak mogu o istome misliti kao o nečem što se «obavlja», što je samo dio tradicije (da ne kažem folklora), što nije bitno različito od svjetovnoga braka. Sama taj čin doživljavam kao posebnu vezu s Bogom, kao način zahvalnosti, ali istovremeno i mogućnosti da ono što nam je ponuđeno i dano kao prelijepo izaberemo zauvijek.

Moj Netko i ja

Moram biti iskrena i reći da se ni meni ni Mome Nekome na tečaj nije dalo ići tako da smo si međusobno kukali o tome kako nam se ne da. Posebnu bi inspiraciju dobili kad bi nas svladao umor u kombinaciji s očajnim vremenom koje baš ne mami na izlazak van. Jedina svjetla točka tada bila mi je pomisao da ćemo se svaki dan viđati.

Danas

Nije nam ni najmanje žao da smo morali pohađati tečaj. Nove informacije, komunikacija, promišljanje o raznim činjenicama, prošlim, sadašnjim, ali i budućim situacijama dio su onoga pozitivnoga. Pozitivno je i spominjanje onoga da brak koliko god se to sada činilo nije uvijek med i mlijeko. Naravno, ne s ciljem stvaranja panike među zaručnicima već radi pripremanja na situacije u kojima se i neslaganje može napraviti konstruktivnim. Najpozitivnije pak vidim u produbljavanju već ionako jake povezanosti s Mojim Nekim na duhovnoj, psihičkoj i emotivnoj razini kao i u onome da ni na trenutak ne želim zaboraviti zahvaljivati Bogu na tome što nas je spojio.

Valjda sam uvjerila one koji se dvoume.

Kako mi blogerski stil nije pisanje dnevnog pregleda o onome gdje sam bila, što sam radila i kako mi je protekao dan, onda vam neću detaljno o proteklih par tjedana. Ono što mogu ukratko reći je - kronični nedostatak vremena ... vremena za drage ljude, vremena za blog, vremena za održavanje sobe urednom kakvu volim, vremena za pranje neke mi drage odjeće onako kako volim, na ruke, u nekom finom mirisu ...

Ako ste mislili da je glavni razlog tome neki ludo-dinamični raspored pripremanja vjenčanja, prevarili ste se. Što se toga tiče, pomičemo se (laganim ) koracima prema naprijed, ali ništa se revolucionarno ne događa. Zapravo, kad bacim oko na one pomalo mi smiješne tzv. planere vjenčanja izgleda da kasnimo i više nego puno. Ne dira me to, jer uvjerena sam da će se ono što se desiti mora desiti bez obzira na jelovnik, mašne i slične (ne)bitne stvari. Osim toga, to će biti doslovno svadbica, tako da i ako ne ispadne sve, neće biti puno ljudi koji će to vidjeti.

Često sam bila veliko njurgalo kada je u pitanju fraza "nemam vremena". Naime, moja je teorija bila da se uvijek nađe vremena za ono što dovoljno jako želimo. Sada pak ta moja teorija baš ne drži vodu. Doduše, Moj Netko mi radi nedostatka vremena nije pao u drugi plan iako vremena kojega provodimo zajedno nikad nije dovoljno (što će valjda ipak doći na svoje), no baš svi drugi dragi i bliski ljudi u mojem životu ipak nisu prisutni u onoj mjeri u kojoj bih htjela.

Što se pak bloga tiče, uvijek imam neke planove za priču, ali ako ne uspijem realizirati misao na vrijeme, sve to izblijedi pa mi draži izbor tada bude komentiranje vaših blogova, a ne pisanje na vlastitome. Ali, uvijek ima ali. Neke impresije mojih prethodnih, ali i budućih dana zasigurno ćete čitati ovdje. Za jedan post čak pišem i bilješke da budem vjerodostojna.

Uglavnom, ne volim utrke s vremenom, ne volim neku nazovi dinamičnost u životu u kojoj sam stalno okolo i nikad me nema doma. Puno se bolje osjećam onda kada osim vremena za posao i obaveze postoje situacije i trenuci u kojima mogu potpuno neobavezno provesti doma jedno, dva ili pet poslijepodneva i večeri.

I za kraj samo Bubici poruka vezana za njen komentar "ne udavaj se pegy :)) onda ćemo te rijetko čitati jer ćeš živjeti u lijepoj harmoniji i ................ šmrc :((", ne brini, harmonija na mene djeluje blogoproduktivno. p.s.Tekst je u boji, jer je Bubica vesela i vedra osoba uvijek ukrašena vedrim bojama.

Sigurno ste vidjeli onu reklamu u kojoj se sugerira «nemoj misliti na torticu» aludirajući upravo suprotno – misli, misli, jako misli na torticu. Volim tu Kraševu torticu, ali to je samo usputna informacija potpuno nebitna za ono što mi je sada na duši.

Kad mi netko kaže nešto što me učini tužnom, tužna sam i gotovo. Kad se od iste osobe doda i rečenica «nemoj biti tužna» kao da mi je tuga pojačana jedno 300 puta. Još kad pridodamo da se nekih riječi ne mogu otresti onako brzo kako bih htjela, jer uvuku mi se u svaku poru mozga, da volim kad netko promisli što će i kako reći, da sam ponekad sebična i određenu situaciju gledam kako meni paše zanemarujući u tom trenutku da onome drugome u najmanju ruku nije ništa lakše nego meni, da sam ponekad sva pizdasta, i kad treba i kad ne treba, da mi pms nije samo sad nego i ostalih 29 ili 30 dana u mjesecu … Nije mi baš neka večer.

Dobro je što znam da sve to dođe i prođe i da ću se vrlo brzo osjećati drugačije, bolje. Dobro je i što neki (rijetki) ljudi imaju sposobnost smekšati me i oraspoložiti u sekundi. Čekam baš tu sekundu. Jedino što je potrebno je da prođu i neke sekunde između ove sada i one koja će doći danas, sutra, preksutra.

Da bi se vjenčali u crkvi, Moj Netko i ja našem župniku moramo donijeti krsne listove. Krenuli smo tako jedan dan u crkvu gdje je on kršten, a zatim u onu u kojoj sam ja. To samo po sebi ne bi bilo posebno zanimljivo da u tih pola sata razmaka od susreta s jednim pa onda i s drugim svećenikom nije bilo evidentno ono što mnogi izbjegavaju vidjeti.

Naime, od ta dva čovjeka, jednoga bih okarakterizirala kao vedrog, komunikativnog i susretljivog, a drugoga ne osobito simpatičnog, čak pomalo iritantnog i uštogljeno-nefleksibilnog s tendencijom šefovskog ponašanja tamo gdje to ni najmanje ne priliči. Ono što zapravo želim reći je da mi ne ide u glavu kako dobar dio ljudi koje (ne) poznajem uporno generalizira sve ljude iz crkve ponašajući se kao da su svi oni - isti.

Zašto je to tako i zašto ta uporna dijagnostika, uistinu ne znam. Možda se jednim dijelom to može smatrati donekle opravdanim, jer ipak se od «crkvenih» ljudi više očekuje. S druge pak strane, oni nisu ništa više ni manje ljudi od nas ostalih pa prema tome očekivati da je čovjek = Bog spada u totalnu nerealnost. Drugu nelogičnost predstavlja stav kvazirealista koji se kao silno razumiju u objektivnost i držanje lekcija tamo gdje treba, ali kada se očekuje mrvica tolerancije, ona netragom nestane.

Drugo što mi sada pada na pamet su one vječne debate o tome smije li / može li / treba li Crkva izražavati svoje stavove o bilo čemu vezanome za ljudsku seksualnost. Moram reći da mi misterija oko radikalnih napada na izražavanje takvih stavova nije jasna. To je onda nešto kao da se netko zalaže za totalitarizam i unitarna drušvena uređenja u kojima ne postoji pravo na mišljenje i stav. Jer, ako si netko tko blage veze o Crkvi nema uzima za pravo o njoj govoriti i davati prosudbe raznih vrsta, zašto Crkva kao zajednica ljudi (to je ono bitno što se zaboravlja) ne bi smjela imati stav o nečemu što je dio čovjeka, jednako kao i bilo koja druga sfera njegova života?

K tome, pričamo li svi mi o stvarima koje nismo iskusili? Pričamo li o narkomaniji (a da većina nije bila ni blizu igli i fiksanju), o prostituciji (iako se ne kurvamo niti sponzoriramo), o djeci (koju imamo ili nemamo), o brakovima (u kojima nismo ili jesmo), o liječnicima i njihovim propustima (iako pojma nemamo o medicini), o braniteljima (iako većina ratišta uopće nismo vidjeli), o profesorima (iako malo tko radi u školi), o nogometu (a nije baš da smo svi neki Davori Šukeri), o Big Brotheru, Severini, Eurosongu i mnogočemu sličnome što većinom spada u žutilo?

I na kraju, ne mogu ne spomenuti jednu od mojih najvećih dilema kada je ova tematika u pitanju. Zašto se toliko ljudi u Hrvatskoj deklarira vjernicima-katolicima, ako u potpunosti negiraju stavove Crkve. Štoviše, neki idu toliko daleko da ih preziru. Usprkos tome, šalju svoju djecu na vjeronauk te žele da «odrade» sakramente. Pa nije to nešto što se mora. To je izbor koji nikoga a priori ne karakterizira u dobroga ili lošega, poštenog ili nepoštenog, modernog ili nenaprednog i sl.

I da se vratim opet na početak. Nešto što sam saznala dok sam pisala gornji tekst. Moj Netko je išao podignuti oba naša krsna lista. Jedan svećenik krsni mu je list naplatio 20 kn (računajući i biljeg koji je u toj cijeni). Kod drugoga je cijena bila 30 kn. K tome, prvi, ovaj od 20 kn, ispisan je s kompa, drugi je napisan rukom, na lošoj fotokopiji. Vjerujem da ne moram specificirati koji je koji.

p.s. Fotokopija drugog krsnog lista ipak nije tako loša, a i rukopis je lijep. To je tek ispravak mojeg netočnog navoda što bitno ne mijenja suštinu onoga što sam htjela reći.