Onako usput (a nekad to radim i ne samo usput) pogledala sam kviz «Najslabija karika». I tada sam, promatrajući lica natjecatelja i slušajući ono što su govorili o sebi - odakle su, što rade i koliko imaju godina, došla na temu ovoga posta.

Koliko nam znače lica i stas? I koliko određeno lice na sam prvi pogled povezujemo s određenim godinama, područjem odakle dolazi, godinama starosti pa čak i karakternim osobinama. Prosuđivati ljude prema tome ne može biti nešto na čemu temeljimo procjenu čovjeka kao osobe, ali ne priznati da samo lice i pojava predstavljaju određenu asocijaciju koja generira (a)simpatiju i (ne)doživljaj značilo bi lagati samoga sebe.

Gledajući današnje natjecatelje prvo što mi je upalo u oči je da sam se zatekla u uspoređivanju sa jednom od ženskog dijela ekipe. Koliko god se trudila ne uspoređivati se s drugima, nisam mogla ne primjetiti da žena ima godina kao i ja i da izgleda kao neka teta. Pomislila sam da izgleda kao da bi mi mogla biti skoro mama. Naravno, to je moj subjektivni dojam, jer možda bi gledano nekim drugim očima ja bila nonica. Dobro, ovo zadnje sam rekla onako hipotetski, jer kao svaka žena iz kluba 30+ uvjerila sam se da izgledam mlađe. Ako ništa drugo, bar jedno mjesec-dva.

Odem li malo na drugu stranu, onu mušku, onda moram konstatirati da je kod njih stvar malo drugačija tj. imam dojam da manje osciliraju. Osim kada je u pitanju ćelavost i trbušatost koje dodaju jedno 10 godina ako ne i više. Žene, ako drže do sebe i ako imaju bar malo genetskih predispozicija, i sa 60-70 godina mogu izvrsno izgledati. Isto tako gotovo djevojčice od 17-18 godina znaju izgledati, upravo zahvaljujući šminki i frizuri, izgledati kao da im je 30.

Nisam opsjednuta izgledom, ali nisam ni od onih koji iz doma izlaze kao da su izašli ravno iz kreveta. Čini mi se da, koliko god izgled bio manje važan dio osobnosti (a i on je dio nas baš takvih kakvi jesmo), on pokazuje i svojevrstan odnos prema nama samima. Istina da jedan dio radi i genetika, ali ne vjerujem da su sve «zvijezde» s naslovnica takve ljepotice i ljepotani kad se ujutro probude. Svatko od nas može biti lijep i izgledati bolje ako se malo potrudi. Još ako je vedrine i šarma, mnoga se vrata puno lakše otvaraju. U to da svima nije ljepše osjetiti to nego naći se pred zatvorenima, ne vjerujem.

Da, skoro sam zaboravila … ja sam Pegy, imam 33 godine, iz Rijeke sam i po zanimanju profesorica matematike. Zamislili ste me? Ne, ova žena sa slike nisam ja, ona je samo jedna od lijepih žena čiju sam sliku našla na netu.

UPDATE

Potkrala mi se greška, ali sreća da mi je Rock tu. Sporna rečenica treba glasiti "Osim kada je u pitanju ćelavost i trbušatost koje NEKIMA dodaju jedno 10 godina ako ne i više."

Utakmica u kojoj svi gube

Još jedan život manje.

Čovjek je, kako govore informacije, sam kriv. Vozio je prebrzo, razgovarao na mobitel i desilo se ono gdje ne pomažu riječi koje znamo izgovarati kad se desi neka takva tragedija - «kako je mogao», «zašto nije stao sastrane» ili «čemu tako luđački juriti».

Možda (zapravo je vrlo izvjesno) ovaj put sama poluautocesta nije krivac tragedije. Ali podatak da je u 2006. na dionici poluautoceste Rijeka - Zagreb poginulo 14 ljudi, što je 38 % od ukupno poginulih u Primorsko-goranskoj županiji u istoj godini, govori da osim ljudskog faktora uzroke treba tražiti i negdje drugdje. I sama činjenica da se nesreće na poluautocesti događaju 4 puta češće nego na punom profilu još je jedan pokazatelj.

Jasno je da neoprezna vožnja, umor, pretjerana sigurnost pa čak i vozačka bahatost spadaju u ono što zovemo ljudski faktor, ali nelogično mi je taj faktor zanemariti kada se kreće u investicije i projekte vezane za promet. Naime, od samog početka planiranja mora se voditi računa i o tome da je čovjek samo čovjek, nije stroj ili kompjuter čije se radnje i postupci mogu svesti na programirano ponašanje zacrtano u nekim optimalnim uvjetima.

Ono što me posebno ljuti je da se na takvim i sličnim, tzv. brzim cestama ustraje i dalje. Trebam li spominjati «Istarski ipsilon» na kojem također često samo u sekundi nestaju životi. Moje je mišljenje da je bolje, ako novaca nema, napraviti običnu cestu (koja nije puna rupa, a i takvih imamo) nego izvoditi polovna rješenja s kojima je više štete nego koristi.

Da se mene pita, zatvorila bih dionicu autceste Rijeka - Zagreb koja nije izgrađena u punom profilu. Promet bi se odvijao po «staroj cesti». Bilo bi tu povremeno kolona i gužvi, ali valjda bi i one malo ubrzale proces gradnje autoceste. Ovako u radne dane možemo gradilišta nerijetko vidjeti kako zjape bez radnika nadajući se valjda kapanju koje kune ili eura. Da Predsjednik Građanin proda avion kako je svojevremeno bio rekao ili da nam cjelokupna politička elita ne živi na visokoj nozi zahvaljujući državnom proračunu, možda bi se dao napraviti i koji kilometar ceste više.

Baš se ježim na pomisao koja me prati dok ovo tipkam - nekoga tko je danas živ, zdrav, sretan, nekoga od stanovnika Lijepe naše kraj života čeka na toj cesti. Tužno. A znamo svi da tako ne bi moralo biti.

Surfajući netom i gledajući oko sebe, palo mi je na pamet spomenuti neke pojave vezane za djecu o kojima se baš previše ne razmišlja ili pak i ako da, ne uzimaju se previše ozbiljno. K tome, neke poruke od strane medijskih osoba postaju kontrproduktivne kada je riječ o djeci i njihovoj dobrobiti.

Ne moram vam posebno govoriti koliko je ultrazvuk u trudnoći postao neizbježan. Zanemarivati potpuno napredak znanosti u tom kontekstu bilo bi nerazumno. Međutim, razina do koje se on danas koristi postaje mi još nerazumnija. Naime, liječnički pregledi zasigurno su puno lakši i učinkovitiji u smislu dijagnostike, ali istraživanja kojom se fizičari bave ne govore da je takva dijagnostika sasvim sigurno bezopasna da bi se dijete gotovo svakog mjeseca prije nego se rodi trebalo izlagati takvim utjecajima samo zato da bi se sličice pokazivale okolo.

Neka istraživanja pokazala su da titraji koje ultrazvuk stvara u maternici izazivaju stres za dijete. Riječ je o zvuku koji se uspoređuje sa zvukom ulaska vlaka na željezničku stanicu što je oko 100 decibela. Možete li zamisliti kako je bebi kada u onoj lijepoj i mirnoj atmosferi maminog trbuha naleti takav vlak? I onda se svi vesele micanju bebe, jer ona se kao baš veseli tom maženju. A njoj je toliko neugodno da micanjem reagira na takve podražaje.

Druga stvar je sama korist takvih pregleda. Osim onoga da se prati beba i njen rast i razvoj, kod normalnih i urednik trudnoća baš i nema neke koristi. Naše mame i bake donosile su zdravu djecu na svijet i bez tih učestalih gledanja i snimanja. K tome, neka istraživanja pokazuju da je mogućnost pogrešne dijagnoze oko 10%. Tako se zna desiti da se dijagnosticira neka anomalija ili bolest, a dijete se rodi skroz zdravo. Koliko je to samo stresa za roditelje. Čak i u skroz benignom saznavanju spola djeteta nestalo je onog iščekivanja hoće li biti curica ili dečko.

Drugo vezano za djecu je ono što vidim po trgovinama - mame i tate koji kupuju djecu sve vrste slatkiša i grickalica ne vodeći računa koliko su (barem neki od njih) štetni za zdravlje. Lagala bih kad bih rekla da i ja kao dijete, a bome i kao odrasla nisam jela (i ne jedem još uvijek ) čipseve, smokije, gumene bombone, čokoladice i sl. Jedenje tih namirnica u malim količinama ne može biti isto kao ono kada ih dijete svakodnevno konzumira, pritom možda stavljajući na stranu onu hranu koju bi moralo jesti. Smatram da djeci, koliko god im fino bilo, treba staviti do znanja da ta hrana nije zdrava i da šteti njihovu zdravlju. Djeca, posebno u nekoj starijoj dobi, itekako imaju sposobnost razvijanja svijesti o onome što je dobro, a što loše.

Čitam članak Pušenje i dojenje bolje od nedojenja koji je potaknut izjavom Maje Vučić, a kojom opravdava svoj izbor tješeći se da ipak ne šteti previše svome djetetu. Inače me baš previše i ne bi bilo briga za Maju Vučić osim što mi je naravno žao da njeno dijete ni krivo ni dužno mora biti pod utjecajem nikotina, no ona je izaslanica UNICEF-a za roditelje i bebe. Od svih ljudi u Hrvatskoj baš da nam izaslanik bude osoba s tim stavom znači da nam svijest nije na nekoj razini i da baš svakakve poruke prolaze.

Dalo bi se napisati još primjera, ali to ću prepustiti vama.

UPDATE

Ne mislim uopće one koji ne vjeruju u štetnost ultrazvuka u trudnoći uvjeravati da krivo misle. Znamo svi skupa da je «krivo» i «pravo» vrlo relativno. Osim toga, na nama svima je da biramo i da se nosimo sa posljedicama izabranoga, štogod to bilo i o čemu god se radilo. No kako vidim da komentara ima svakvih, smatram nužnim navesti barem neki tekst koji o ultrazvuku ne govori kao o skroz bezopasnom savršenstvu. Medicinari, jasno, zagovaraju ultrazvuk, baš kao i rentgen. U mnogim je slučajevima takva dijagnostika opravdana, ali pitam vas – koji vas je liječnik prije nego vas je poslao na bilo koji rentgen pitao kada ste zadnji put bili ozračeni i što ste snimali? Mene nikad nijedan. Dakle, ako vam se da, pročitajte ovo i ovo.

Listajući tiskani primjerak Burze (novina s malim oglasima uglavnom za područje Primorsko-goranske županije) i čitajući ono što se u njoj nalazi, osim korisnih informacija, možete naći na apsurde i nebuloznosti (koje usput budi rečeno predstavljaju realnost vremena u kojem živimo), možete naići i na ono što vas može samo nasmijati kao i na ono što predstavlja nešto nad čime ću se uvijek zgražati ma što drugi mislili ili govorili o tome.

Gledajući cijene stanova, kuća, zemljišta gotovo da ostanete zabezeknuti. Valjda to ima veze i sa mojom plaćom s kojom mi za jedan solidan komad(ić) stambenog prostora treba tisuće i tisuće ranih buđenja, bez da pri tom jedem, plaćam režije, drugim riječima da živim. To rekla bih bezobrazno kretanje cijena tjera nas u smjeru drugog bezobrazluka. Bankama sa lihvarskim kamatama kada uzimate kredit. Tako primjerice u 30-godišnjoj otplati kutka u kojem živite i koji je nužda, a ne luksuz platite gotovo duplo veći iznos od onoga koji vam je posuđen. Nisam baš truba da ne bih znala da banke od nečega moraju živjeti, ali kad se pojave razno-razni Štokići, a i oni rangom niži, jasno je da netko u vrlo malo vremena može kupiti ono za što netko treba raditi cijeli život. Da, pravna država je to. I socijalna.

Tek za ilustraciju, ako baš ne pratite, cijene srednje velikih (ili malih, kako se uzme) stanova u Rijeci su negdje oko 80.000 – 90.000 €. Ako nemate gotovine (a moram vam reći da je ja nemam ), morate uzeti kredit za kojeg vam rata dolazi negdje oko 500-600 € (ovo je okvirno). Inače, ako ste mislili da bi možda trebalo biti skromniji, tek informacija da se prčvarnice od 20 kvadrata prodaju po cca 50.000 €. Da ne povjeruješ, za sobičak gotovo 400.000 kuna.

Možda bi nam u takvim situacijama vidovnjak rođenjem, 100 temeljit vidovnjak, koji najuspješnije moguće iscjeljuje crnu magiju, uroke i ostalo uz pomoć anđela i koji izrađuje najbolje Z.O.Š.E.I.D. te ima brzo i efikasno rješenje za gotovo svaki naš problem na psihosomatskoj osnovi mogao pomoći? Svašta sam čitala, ali ovaj je unikatan … anđeli. I zna li netko što je zošeid?

U onome kako dodatno zaraditi dobro se snalaze neke atraktivne djevojke. Naravno, motiv im je human (za uljepšavanje trenutaka samoće, masaža i sl.), jer baš se zato druže sa situiranom gospodom. Znaju one da su ovi situirani sami i tužni pa što im ne bi pomogle. Escortcaritas.

Kad smo već kod te vrste malih oglasa, uvijek se ponovo čudim onima «par traži par» ili onima koji nekog trećeg žele uključiti u svoj seksualni život. Većina to u ova vremena naziva slobodom izbora. Ja se tome mogu priključiti i dodati – nakaradno.

Pored sveg toga šarenila oglasa, stvarno se svega može naći. Većina su ipak suvisli oglasi koji nam pomažu ako ništa drugo, ono u orijentiru i stjecanju neke realne slike o vrijednostima, kako materijalnim, tako i svim ostalim.

Rock i Bigica krivi su za ovaj post. Tko bi ih odbio?

Dakle, vjerujem da niste znali ...

1. Nisam baš kao dijete bila ono što bi se činilo po ocjenama u školi, po ponašanju koje je uvijek bilo "uzorno" (vi stariji iz doba crvenih znate ono "nesebičan i dobar drug" ) i po onome "tiho i sramežljivo dijete" kako bi me vjerojatno mnogi bili opisali. Bacala sam ručak. Nije mi se jela blitva, nisu mi se jele mahune, nije mi se jelo još svašta. Naglasak je na onome da je TO nekoliko puta letjelo preko balkona. A nismo baš bili na prizemlju zgrade. Morala sam, inače ne bih mogla van.

2. Krala sam. I to od Crkve. U svom već spomenutom mirnom djetinjstvu finog djeteta, mama bi dala da kupimo (brat i ja) neku novinu u crkvi. Uzela bih novinu, ubacila nešto dinara, premalo dinara, da ljudi okolo ne primjete ništa, a za ostatak bi kupili sličice, lizaljke, bazoke ili nešto četvrto.

3. U svojih x godina, a nisam baš od jučer, nikad nisam napravila kolač. Prvo, mama je uvijek rado pekla kolače, baš kao i danas, i to u nemalim količinama pa neke potrebe i nije bilo. Drugo, slatko mi nije nikad bilo prioritet kad je hrana u pitanju. Čokoladu ili kekse si uvijek mogu kupiti za krizne trenutke, a vrijeme za miješanje brašna radije ulažem u tijesto za pizzu, pravljenje voćne salate, pudinga ili šlaga.

4. Ne lažem ako ne moram. A napravila sam to i onda kad nisam morala. Jednoj koja mi strašno ide na živce s komentiranjem svačijih kila kao da je sama oličenje savršenstva rekla sam da imam 58 kg onda kad sam imala 59.6 iako nemam kompleks od viška kila (naprotiv, od manjka sam ga nekad imala). Sad sam se vratila na 58 sa nekih 57 na koje me boleština bila dovela pa ovo kao da i nije neki grijeh. Kao.

5. Da nije bilo blogera u kojeg sam bila zaljubljena i koji me nagovorio na otvaranje bloga, mislim da nikad ne bih počela pisati. Puno se toga odonda promijenilo - ja sam bloger ostala, on nije. Zaljubila sam se u nekog drugog iako sam mislila da nikada neću. Sada prema prvome, nekadašnjem blogeru, osjetim ono što i prema svakom čovjeku koji je ostavio trag u mom životu - uvijek će mi ostati drag. Prema drugome, koji zna za ovaj blog, znate što osjećam. K tome, osjećam se jako sretnom pri pomisli da zna i on.

Kako nema točke 6. (jer ih eto mora biti baš 5 ) onda samo onako usput moram reći jednu svoju osobinu - ekstremno sam uporna, kad pred sobom imam zadatak, onda ne odustajem dok ga ne riješim. Riječ tu nije samo o matematičkim problemima, lepeza zadataka koje uspješno rješavam je široka.

Od web-aplikacija koje su ostavile trag u mom životu (a ne mislim da sam radi toga neki frik, zombi i sl.) mogu spomenuti dvije. Prva je Iskrica, jer tamo sam prvi put srela Mog Nekog. Srela sam tamo i još neke druge drage ljude koji mi u životu znače. Druga je Blog, jer sam zahvaljujući njemu i realno i virtualno upoznala ljude koje je vrijedilo upoznati. Ostale mi baš nisu tako jako značajne, jer mogla bih lako naći nadomjestak kad bi trebalo. Često koristim Gmail, Google i pratim vremensku prognozu na DHMZ.

E da, sad bih ja trebala navesti 5 blogera. Najradije ne bih, jer inače mi ti lanci idu na živce i baš uvijek ih prekidam. No kako sam vam oduzela dragocjeno vrijeme ne prekidajući ovaj, u najmanju ruku lijepo je biti pristojan i saslušati druge. A i nije samo pristojnost u pitanju, zanima me. Brlje, Fubar, Monoperajka, Nilo, Run - dakle?

p.s. Rock, znam da nisi zadovoljan i da si ovdje očekivao seks, seks i samo seks, ali ... što da ti kažem ... možda da je bilo više točaka.

Baš nakon jednog od rijetkih dana kada je ove zime palo malo više snijega od pokoje pahulje, otišli smo na izlet u Fužine. Prvo, Fužine, za one koji ne znaju, su malo, ali lijepo mjesto u Gorskom Kotaru, 40-ak km od Rijeke. Drugo, ovo išli podrazumijeva Mog Nekog i mene no zbog davno rečenih riječi neću ovdje na blogu biti stalno sladunjava. Osim naravno samo malo. Jer kako da vam ne kažem da mi je biti s njim na snijegu, hodati satima i osjetiti slatki umor od hladnog i čistog planinskog zraka jednaka milina kao i bilo što drugo s njim.

No dobro, da bih vam barem malo dočarala ljepotu Fužina i onoga što nude, pokazat ću vam ovih nekoliko fotografija. Ulazak u Gorski Kotar bio mi je impresivan i prije Fužina. Sigurno ste čuli za Gornje Jelenje, mjesto na 880,9 m nadmorske visine na kojem zimi vrlo često zna biti problema u prometu. Velika nadmorska visina, utjecaj planinske, ali mediteranske klime u zimskim danima s oborinama garantira često obilje snijega.



U Fužinama se nalazi jezero Bajer, a na samom njegovom početku, pogled prema mjestu izgleda ovako kako vidite na fotografiji.



Šetnjom uz jezero, za koju, usput vam moram reći - morate imati nepromočive cipele, jedino što možete i trebate je – prepustiti se i uživati. Samo što se pri tom teško odlučiti da li gledati lijevo ili desno, da li fotografirati ovo ili ono. Potočići, jezerca veličine par metara, stabla nakrcana snijegom koji se otapa na dnevnoj «+» temperaturi i pada vam na glavu. Meni se posebno svidio ovaj potočić sa slapom. Nisu baš slapovi Krke, a bome ni Nijagare , ali i 20-ak cm slapa zna biti bučno. Onako lijepo bučno.



Za vas koji ste često na relaciji Rijeka-Zagreb i koji se vozite autocestom, tek informacija da izgradnja punog profila autoceste napreduje. Doduše, s obzirom da radnoga dana nigdje niste mogli vidjeti radnika, ne vjerujem da je riječ o nekoj ekstremno velikoj brzini napretka, ali valjda su malo pospajali blagdane ili vrijeme nije bilo dovoljno dobro. Ono da nema novaca neću uzeti u obzir.



Meni su ipak draži motiv od vijadukta i brda kojeg pola fali bile ove drvene klupice i stol pa sam njih stavila u prvi plan. Sviđa mi se što Fužine, tj. ljudi koji upravljaju tim mjestom razvijaju autohtonost. Svugdje možete vidjeti razne obavijesti na drvenim pločama i pločicama. I ove klupice od drva pridonose dojmu da ste u planinskom mjestu i da sve što je moderno, plastično ili metalno ne mora nužno biti i prikladno i lijepo.



Od životinja, medvjede i vukove nismo sreli , ali zato su tu bile 2 patke i 1 patak. Pitome neke patkice, naučene na ljude i na njihovo hranjenje. Nije im baš puno trebalo da doplivaju do nas. Ponudili smo im napolitanke, pretvrde za njihov ukus, ali nakon topljenja u vodi, ni patke im nisu mogle odoliti. Bio je tu i ovaj slatki konjić s lijepom «kosom». Čekao je da se netko ukrca na njegovu kočiju pokriven dekicom da mu ne bude zima. Mi se provozali nismo, ali možda netko drugi je.



Meni osobito draga fotografija je i ova, još jedno umjetno jezero koje je ipak dijelom bilo zaleđeno pa je u kombinaciji sa nezaleđenom površinom i odsjajem šume prizor davao poseban ugođaj.



I za kraj, mogu vam još samo reći da ako ste negdje blizu svakako svratite. Ako niste, potrudite se da barem jednom budete. Bez obzira na godišnje doba. Jer u Fužinama i prirodnim ljepotama može se uživati i na proljeće, i ljeti, i na jesen.