30.10.2006., ponedjeljak

Kad spuca panika

Srećem ponekad ljude čiji me postupci nerviraju, a koji su mi nerazumljivi makar mi je vrlo često na pameti ona da nismo svi isti i da ono što ja vidim na jedan način, netko može vidjeti na sasvim drugi. U to spadaju i neke nesuvisle reakcije na ono na što je zapravo potrebna samo mala doza zdravog razuma da nama ne ovladava panika, tj. ekspresno, ali i nepotrebno skraćivanje života u vidu turbonegativnih stresnih situacija u kojima pate srce, želudac, a i drugi organi.

Tako naprimjer na poslu izgubiti glavu u trenutku kada količina posla postane malo veća od uobičajene znači biti skroz nepotrebno paraliziran i blokiran. Isto tako, neki ljudi sam odlazak u goste, u grad ili bilo gdje van iz doma doživljavaju kao da u najmanju ruku putuju na 10 dana. Neki su u panici čim im je dijete prehlađeno, drugi ako je dijete dobilo 1 u školi. Neki pak na ispitu ne mogu prozboriti ni riječ iako su doma baratali nemalim znanjem. Na mene se spomenuto ne odnosi, ali to ne znači da ne postoje situacije u kojima mi zdrav razum ne pomaže. Barem ne u onim prvim trenucima u kojima je od dijela mozga zaduženog za racionalno brži onaj koji taj racionalni dio blokira.

Vozeći se neki dan u autobusu doživjela sam ranojutarnji šok kad se jedan čovjek onesvijestio u gradskom autobusu. Bili smo taman u prometnoj ulici, vozač je zaustavio autobus, a žena koja se slučajno zatekla pored njega tražila je da joj netko pomogne držati ga da se ne sruši sa stolice i ne padne. Za to vrijeme izvukla sam mob iz torbice (mislim da mi nikad nije tako dugo trebalo da ga iskopam) i pokušavala nazvati 94 pri čemu se na ovo drugo nikako nisam mogla skoncentrirati što od ruku koje su se tresle, što od pomisli da bi čovjek mogao i umrijeti. Kasnije, kad sam se sabrala, zaključila sam po tko zna koji put u životu da nikad ne bih mogla biti liječnik.

Pred jedno 2 godine dogodio se prilično jaki potres u Rijeci. Najjači kojeg pamtim. U tom trenutku koji je jako kratak ne stignem misliti, ali nekoliko minuta kasnije obično me ulovi panika. Ili je to ipak "samo" strah. Ovaj mi se čak i čini razumljiv, jer u takvim situacijama ne možemo si baš previše pomoći, već se sve svodi uglavnom na čekanje da se isto ne ponovi.

Totalno nenormalna panika me spuca u prisustvu raznih bubetina, miševa (koji mogu bit čak i slatki mišići u nekim drugim situacijama Image Hosted by ImageShack.us ), letećih "nemani" veličine 1 centimetra i sl. Kad izanaliziram kasnije svoje ponašanje u tim trenucima, redovito zaključim da nisam baš normalna. Image Hosted by ImageShack.us

I onda, ako se vratim na početak priče, dolazim do zaključka da kako god su meni neshvatljivi neki ljudi u situacijama kad se ponašaju totalno neurotično (da ne kažem i štogod gore), tako nekome sasvim sigurno ni ja ne izgledam kao da su mi sve daske na broju Image Hosted by ImageShack.us , posebno kada je riječ o slučaju Bube. No ono što me tješi je činjenica da kod mene panika ne traje dugo (izuzetak su, pogađate, slučaj Bube Image Hosted by ImageShack.us ) pa da kad se saberem za par minuta, mogu biti prilično prisebna i trezvena. Valjda. Tješim se da je tako. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:24 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (46) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.10.2006., četvrtak

Nešto kao epilog

Mogla bih reći da će ovo biti svojevrsan epilog prošlom postu. Ne znam ni sama zašto ga pišem, u prvi mah nisam imala takvu namjeru. No inspirirana sam što vašim komentarima, što nekim osjećajima drugih koje susrećem, za koje mi je žao da se događaju, a koje mogu razumijeti iz prijašnjih iskustava. I naravno, jer vam ipak još ponešto želim reći, bolje reći ponoviti nešto od onoga što ste već čitali na ovom blogu.

Zaljubila sam se. Lijepo mi je. Sretna sam. I jednostavno ne znam bolje izraziti sve ono što osjećam. Nekad ni sebi samoj ne mogu objasniti, ni Njemu čak. Ali trudim se ako ne riječima, onda na druge načine. Image Hosted by ImageShack.us Ovo sam rekla manjim dijelom radi nekih kojima nije bilo jasno što sam htjela reći prošlim postom. Većim dijelom izrekla sam to, jer On ovo čita i jer će mu možda od ovoga biti (još) malo toplije oko srca. A voljela bih to. Treći je razlog taj što nekako želim zaključiti tu temu izlaganja osjećaja, barem onih najintimnijih. Ovaj blog se zove tako kako se zove. Vjerujem u ljubav, uvijek ću vjerovati, ali vi koji me čitate duže znate da ljubav nije jedina tema ovog bloga. Nije bila, a neće ni biti. Volim svoj blog u svom tom šarenilu tema, volim vam ponekad govoriti što osjećam, ali isto tako volim i ne govoriti sve ono što mi je na srcu i duši. Isto tako, volim biti takva kakva jesam. Bila zaljubljena ili ne. Što znači da ovaj blog neće biti ništa više ni manje ljubavni nego je bio.

Ono što sam još htjela dodati je nešto čega možda nekima u ovom trenutku fali. A čega je i meni falilo u nekim trenucima preispitivanja sebe same. U trenucima u kojima ste sami sa sobom, u kojima vam se vrte razni filmovi i u kojima koliki god optimisti bili, pesimizam ponekad zakuca na vrata. Čitajući jedan mail malo prije, naletjela sam na tugu iz ustiju mladog čovjeka. Onu tugu koju može izraziti netko tko osjeća da je usamljen, a želi voljeti i biti voljen. Ili možda onaj tko voli, ali mu isti osjećaj nije uzvraćen. Teško je uvjeriti nekoga da je jedini način koji jamči sreću - VJEROVATI. Ali ja upravo to želim napraviti nadajući se da će barem djelićem doprijeti do nekoga kome treba.

I ono o čemu sam već govorila, a i mnogi od vas su - biti ograničen u stavovima i sumnjati da preko neta možeš naći osobu koja će ti uljepšati (ionako lijep) život, znači živjeti u zabludi. Internet nudi puno više od praznog tipkanja u prazno. Sasvim sigurno da postoje i načini gubljenja vremena pričajući s ljudima tako da to vrlo vjerojatno neće uroditi posebnom vezom među dvoje ljudi, ma tko oni bili i ma što si međusobno značili. No, s jedne strane, odricati se takvog načina upoznavanja radi pojedinačnih slučajeva nema smisla baš kao što ni inače u životu nije dobro na osnovu pojedinačnih razočarenja donositi generalno negativne zaključke. S druge strane, baš nikad ne možemo znati u što se određen odnos u nekom trenutku x može pretvoriti pa unaprijed si zatvarati vrata koja se otvaraju nije najbolji izbor.

I na kraju, moram vam se zahvaliti. Svima. I na komentarima, i na mailovima, i na sms-ovima. Znala sam da ćete razumijeti ono što sam htjela reći, ali baš da ćete biti toliko sretni radi mene ... hvala vam. Image Hosted by ImageShack.us Mislim da ne bi valjalo kad vam ne bih dala pusicu. Cmok. Image Hosted by ImageShack.us

- 00:09 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

20.10.2006., petak

Volim što je On

Volim pričati s Njim, o svačemu, satima,
volim kako me gleda kad pričam,
volim Ga bockati na moj način i volim kad mi pusti da to radim.

Volim šetati s Njim, uz more, po parku, po svukud.

Volim kad me drži za ruku i grije ju jer je smrznuta.

Volim čuti Ga kako se smije,
volim gledati Ga kad se smije,
volim kad Ga nasmijem,
volim kad se smijemo skupa.

Volim kako miriši.

Volim Njegovu bradu.

Volim kad je pažljiv.
Volim što je dobar.
Volim što je On.

Volim ... mogla bih do sutra, ali spava mi se ... no htjela sam to podijeliti s vama. Baš sad.


- 00:35 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (72) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.10.2006., nedjelja

Misterij hrvatskog skijanja

Prvo da vam kažem 2 bitne činjenice: nisam skijaš i volim snijeg. Ovo drugo znači da razumijem ljude koji svoj novac žele potrošiti da bi tjedan ili 10 dana uživali na snijegu. Prvo podrazumijeva da nisam ekspert za skijališta i da sasvim sigurno ne bih znala vrhunske sportaše uputiti gdje ići. Svejedno, za prosječnog hrvatskog skijaša rekreativca zahtjevi su ipak puno manji. Barem bi trebali biti. Što znači da ta vrhunska razina znanja i nije potrebna za ovaj post, posebno ne poznavajući situaciju koja se ponavlja godinama. Čitajući prilog Večernjeg lista došla sam do trenutka pojave već postavljenih si pitanja. Koja se uvijek vraćaju i čiji odgovori ostaju enigme.

Kada se predbilježiti?
Svakako što prije, jer "in" skijališta su prebukirana ranije pa ne bi valjalo zaostajati. Oni najvrijedniji i najpronicljiviji učinili su to već potkraj kolovoza. Korisna informacija možda bi mogla biti da je do ovog trenutka u odnosu na isto razdoblje prošle godine u pojedinim agencijama potražnja nekih aranžmana i do 50% veća. Meni to miriši na porast standarda, a vama?


Gdje ići?
Nikako ne bi bilo dobro štedjeti pa ići u tamo neku Bosnu. To ionako zvuči tako istočno i neatraktivno. Ići tamo na skijanje spadalo bi u kategoriju "bio sam, ali ne smijem to nikome reći" što nekima bitno smanjuje početnu motivaciju. Iako je među najskupljima, Austrija bi morala biti mjesto koje je jednostavno obaveza priuštiti si. To je nešto kao što je u svijetu glazbe nekad bila "bolja prodavaonica ploča". Valjda jer znaju prepoznati samo najbolje tamo ide toliko puno Hrvata.


Koliko platiti?
Teško je reći, ali usluga iz Bosne od 1.400 kuna sasvim sigurno nije za hrvatski standard. Možemo mi i bolje. Zašto ne 6.000 kuna ako se za to dobije super usluga na nivou potreba stanovnika iz zemlje koja će jednog lijepog dana u EU baš kao što sad idu Rumunjska i Bugarska, isto tako velesile?


Kako sam rekla, volim snijeg i mislim da bih i sama da sam skijaš uplatila negdje tjedan dana. Pada mi na pamet da to napravim i ovako, uživajući u šetnji na snijegu, sanjkanju, mirisanju šume. Ali ono što mi nikako nije jasno je da Hrvati imaju baš toliko NENORMALNU želju trošiti preko svojih mogućnosti. U redu kad netko zarađuje dobro i može si to priuštiti bez posljedica financijskog grča koji stišće cijelu godinu. Ali da netko uplaćuje po obitelji i po 20-ak tisuća kuna, a poslije kuka kako je u Hrvatskoj težak život? I zašto ići na Sljeme ili Bjelolasicu nije dovoljno dobro za ipak ne tako genijalno-fantastične skijaše kakvih kvazi je u Hrvatskoj stvarno puno?

Ne, nikako uz svu svoju matematiku ne mogu spojiti činjenice da hrvatska kreditna zaduženja iznose 60 tisuća kuna po zaposlenome, a da istovremeno mnogi ne žele ići na skijanje radi skijanja, nego radi toga da mogu reći da su na skijanju bili trošeći pri tom i nekoliko puta veći iznos od onog koji bi zadovolji sasvim solidne krijterije. Rado bih da mi pomognete riješiti misteriju, jer meni to fakat je misterija.

- 18:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (53) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.10.2006., srijeda

Nije žvaka za seljaka

Image Hosted by ImageShack.us Dan prvi
Sjedim u busu spokojno čekajući da vrijeme učini svoje i razbudi me. Kad ono neki užasni zvuk. Mljac, bljac, trac, žvakkkkkk. Tek tada bolje pogledam, na nekih 2 i pol metra od mene nasuprotno okrenut mladac sa slušalicama u ušima. Bit će da u zanesenosti glazbom nije uspio shvatiti da pola autobusa, ako ne i cijeli, sluša njegovo žvakanje i mljackanje. Možda je i shvatio, ali ga je zato briga kao i mene za recimo streličarstvo. Nadati se da će zvuk utihnuti brujanjem motora bilo je apsurdno s obzirom da su novi autobusi tihi toliko da gotovo i muhu čuješ. Image Hosted by ImageShack.us

Dan drugi
Opet u autobusu. Sjedam na drugo mjesto, ne razmišljajući. Greška. Sekundu-dvije poslije spoznajem da je preživač iza mene i da žvaka od neki dan nije bila slučajnost. No s vremenom čovjek postane indiferentan na svakodnevne pojave, a i ulaskom poznatih mu curica, zvuk je utihnuo, jer bitnije je pričati i osvajati nego mljackati. Image Hosted by ImageShack.us

Dan treći
Bus, opet. Sjedim i gledam prema vratima gospođu srednjih godina koja mi vjerojatno baš po ničemu ne bi upala u oko da joj čeljust nije tako nenormalno živčano mlatila zračnim prostorom. Sjetim se mladca i pomislim kako je zapravo divno ono što on radi u usporedbi s ovom katastrofičnom pojavom. Image Hosted by ImageShack.us

Rezime
Ne žvačem žvake. Ne više. Da mi plombe ne otpadnu. Image Hosted by ImageShack.us Nekad sam žvakala dosta, ali nikad nikad nikad nisam to radila tako da me se tako čuje. Dobro, zanemarimo ono kad bi se igrali ko klinci s balonima. Voljela sam (a i sad volim) sam okus žvake, tako da bih ju brzo nakon što okusa nestane bacila. Kasnije bih žvakala i one bez šećera, ali u zadnje vrijeme ni to. Ako niste znali, te žvake sadrže dodatke koji zamijenjuju šećer i VRLO su štetni za želudac. Tako da stvarno ne vidim smisao u očuvanju jednog dijela tijela narušavajući zdravlje drugoga. Lijepo je imati svjež dah, ali radije uzmem normalan i zašećeren mentol bombon s (navodno) prirodnim dodacima. Znam da ni oni nisu zdravi, ali su barem manje štetni.

Nemam ništa protiv žvaka i žvakanja, ali kako je neki dan Goldi rekao (istina, u nekom sasvim drugom kontekstu) - nije žvaka za seljaka. Nekim ljudima žvakanje sasvim normalno i gotovo pristojno stoji. Neki drugi stvarno izgledaju, kako bi rekla jedna moja profesorica, doslovno kao da preživaju. A ako nešto ne volim je kad preživač razvlači čeljust dok mi nešto govori. Strašno. Image Hosted by ImageShack.us

Inače, zanemarila bih čak i plombe kad bi mi netko poklonio koju Big Babolicu. Image Hosted by ImageShack.us Sjećam se onih od breskve, zelene sa rozim slovima. Bile su tako dobre da mi i sad cure sline kad ih se sjetim. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (59) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.10.2006., nedjelja

Vjerojatnost i statistika

Image Hosted by ImageShack.us Zamislite ovu situaciju: birate broj moba osobe s kojom vas spaja isključivo posao i koju nikad prije niste vidjeli niti ju pozanjete, čak je i u drugom gradu, kažete ime firme koju predstavljate čuvši ono "molim" s druge strane, dobivate informaciju da to nije tražena osoba. I pomislite "krivi broj". Događa se. Tada - osoba s druge strane vas prepoznaje kao što je ova mene i kaže "Pegy, ti si?". Ostajete zatečeni kao što sam bila ja pa druga osoba konstatira "pogriješila sam, znam jednu Pegy iz firme X" navodeći upravo moju firmu. Sad pak ste zbunjeni, jer znate da vaših imenjaka baš vaše firme statistički i nema pretjerano puno. Image Hosted by ImageShack.us Onda se pitate s kim pričate. Osoba kaže ime i prezime koje vam u tom trenutku (čuđenja) ne govori ništa. Onda ste zbunjeni toliko da vam osoba pokušava reći nešto kao "ja sam Ivana, prijateljica od Sandre" na što vi kažete "aaaaaaaaa". I onda ide ono - Pa otkud ti na ovom broju? Prodala si mob nekome? Ne, nije ga prodala.

Dakle, krenuvši nazvati jedan broj moba, radi jedne nečitko napisane znamenke dobila drugi broj i baš na tom broju bila je osoba koju poznajem, kojoj nisam znala prezime, čiji broj moba nisam imala i koja me nekim čudom prepoznala po glasu. Vjerojatnost da se to desi je, moramo konstatirati, jako jako mala. Čini mi se da bi bilo zanimljivo izračunati kolika je zapravo, s obzirom da je riječ o 8 znamenki koliko ih ima taj broj mobitela, ako zanemarimo one prve dvije svima iste - 09.

Nedavno je Zizi pisala o igrama na sreću. Slažem se s njom u konstataciji da danas lakše nego ikada prije može postojati mehanizam koji tek povremeno radi zamagljivanja očiju javnosti dozvoljava postojanje uplaćenih dobitnih jackpot kombinacija. U vrijeme kompjutera i informatike, ali i raznih drugih sofisticiranih mehanizama, teško je ne pomisliti da je riječ o ogromnom novcu koji puni proračun i kojeg nije problem zadržati u toj kasi. Čak i kada tako ne bi bilo, ne bih imala potrebu za igranjem lota, binga, lutrije ... Daleko od toga da ne bih gdje imala potrošiti koji milijunčić kuna Image Hosted by ImageShack.us , ali i ovako bez njih mi je dobro. Valjda jer se znam veseliti sitnicama. Image Hosted by ImageShack.us Osim toga, vjerojatnost dobitka je toliko mala da se ne želim zavaravati. I k tome uplaćivati svoje dragocjene kune tamo gdje ne treba. Znam, kažu oni koji igraju da je vjerojatnost da će nešto dobiti jako jako mala, a da oni koji ne igraju, vrlo je izvjesno, ne dobivaju ništa. Svejedno ... ne želim razmišljati o novcu kojeg nemam i kojeg ne mogu zaraditi. Draže mi je ovako.

Kad je vjerojatnost u pitanju, sjećam se da se i Extion jednom bavio njome izvodeći računicu koja je bila i više nego katastrofična po pitanju nalaženja ljubavi, tj. osobe koja nam ju može pružiti baš kao i mi njoj. Srećom je bila riječ o karikirano-zabavnom pristupu, jer kad bi to bila istina, onda bi vjerojatnost da pogodite 7 od 39 ili 6 od 45 bila puno veća od onoga da ćete naći osobu uz koju ste sretni i koju volite. Image Hosted by ImageShack.us Osim toga, za ovu vjerojatnost jedan dio odgovornosti pripisujem Bogu, a kada je On u pitanju, ne može se reći da su male šanse za ljubav. Naprotiv, mislim da su jako velike.

Statistički - čuda se događaju. Nije bitno koliko često, bitno je da postoje. Pa vi vidite u kom smjeru ćete iskoristiti tu senzacionalnu informaciju. Image Hosted by ImageShack.us Kao i onu drugu, koju sam već spominjala - život je kao bombonjera, nikad ne znaš što ćeš dobiti.

- 17:49 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.10.2006., srijeda

Epinefrin

Vi koji ne znate što znači ta riječ (slutim da vas je dosta takvih ne zato što i sama nisam znala, nego jer sam na "reprezentativnom uzorku" (od čak nekoliko ljudi Image Hosted by ImageShack.us ) spoznala da nije znao nitko) ... reći ću vam. To vam je ono što se podigne kad ste uzbuđeni. Ono kad ne znate kud biste sa sobom od ugodnog osjećaja. Ono kad vam lupa srce. Ono od čega možete i vrištati ponekad ... adrenalin, hormon kojeg luči nadbubrežna žljezda i koji nas, među ostalim, dovodi do takvih stanja.

Uzbuđenja se često događaju spontano (i pozitivna i negativna, ali moj je naglasak ipak na ovim prvima), ali ponekad i poneki ih vole osjetiti toliko da ih sami potiču raznim aktivnostima i djelovanjima. Pa onda neki skaču s padobranom, neki (poprilično) stisnu gas svoga auta ili motora, neki odlaze na "leptir" u lunaparku. Da želja za uzbuđenjem može biti opasna, govore nam razne tragedije poput onih sportskih, ali i drugih, a sve radi toga što se tada radi adrenalina mogu izgubiti osjećaj za realnost i objektivno sagledavanje činjenica. Steve Irwine živio je za adrenalin, nažalost je i umro radi njega.

Adrenalin, barem u mom slučaju, podignu i naši sportaši radi kojih ponekad imam osjećaj kao da sam i sama na mjestu događaja. Tako sam "ekspert" za skijanje (Janica i ja niz padinu spuštale smo se skupa Image Hosted by ImageShack.us ), a i noga mi nekad poleti kad gledam nogomet. Image Hosted by ImageShack.us

Jednom mi je netko rekao da je i blog i upoznavanje ljudi koje je posljedica toga neka vrsta avanturističkog duha. Iz moje perspektive to baš tako i ne djeluje, ali iz nekih drugih, onih koji bloga nemaju i kojima je to nešto imaginarno, vjerujem da je tako.

Posebna priča su glazba i pjesme. Neke mi djeluju na centar u mozgu zadužen za ritam pa se vrlo lako "prebacim" u imaginarni disco-klub, ako već nisam u pravom. Neke mi druge pak djeluju na najugodnije adrenalinsko djelovanje, ponajviše radi onoga što je takvo djelovanje u kombinaciji sa najljepšim osjećajem koji čovjek može osjetiti. Kad vam od iščekivanja nečijeg glasa ili pogleda srce lupa jače nego obično toliko da mislite da će vam iskočiti. Kada možda djelujete i malo zbunjeni za vanjski svijet. Kada kao da treperite. Kada ne znate kud bi s rukama. Kad vam se može omaknuti neka nesuvisla riječ ili rečenica. Kad imate potrebu dotaknuti tog Nekoga. Kad vas pomisao da ćete se čuti i vidjeti vodi u neki poseban svijet ... riječima se definitivno sve ne može opisati. Image Hosted by ImageShack.us

Nisam čovjek koji voli živjeti opasno, ali ono čega se ne odričem (mada to nije dio nekog mog plana već sam jednostavno takva) je "opasnost" koju sa sobom nose osjećaji za koje vrijedi riskirati. Tako nastao adrenalin nedvojbeno najviše volim.

- 23:08 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"