Innerica i njezin post potaknuli su me na ovo što ću pisati. Tema se obrađivala već vjerujem nebrojeno puta na raznim blogovima. Čak i na mom. Ali ne iz ove perspektive.

Činjenica je da je droge oko nas više nego ikad, dostupna je gotovo svugdje, jer ako ju možete nabaviti oko osnovnih škola, pitanje je gdje ju ne možete nabaviti. Naravno da to povlači onu tužnu istinu da je i narkomana svuda oko nas. I to puno više nego nam se čini.

O štetnosti droga ovom prilikom neću govoriti, no svima nam je sve jasno. Ono što je možda nejasno, kako društvu, tako i nama pojedincima, je – kako se odnositi prema jednome takvome čovjeku koji tko zna kakvim spletovima okolnosti završi u tim crnim vodama droge.

Nerijetko čujem mišljenja u kojima ljudi izražavaju potporu legalizaciji i teških droga, ne radi vlastitih sklonosti tome, nego kao sredstvo za ovisničko samoubojstvo onih koji u tome zaglibe. Kažu, naime – što me briga, ja bih im dala, nek uzme koliko hoće, ako se hoće ubiti neka se ubije, barem ne bi bilo dilera i barem ne bi trovali druge.

Ponekad i mene ulove takve faze, posebno kad čujem da se djeci 6-7 razreda, a možda i mlađima, nudi oko škola taj otrov. Na takve sam stvari doslovno alergična i da to osobno vidim, vjerovatna ni sama ne bih drugačije rekla. Kad vidim i što su u stanju učiniti ne samo djeci, nego i svima ostalima, da bi došli do koje kune, stvarno mi dođe da nemam milosti ni malo. Ovdje sam bila prilično blaga u izričaju.

Ali postoji i ona druga strana medalje. A ta je – što da je taj Netko naš sin ili brat? Da li bismo i tada bili takvi? I mislili baš to. Gledam jednog poznanika narkomana. Obitelj fina, pristojna, po ničemu ne odskače, dragi ljudi. I bude mi ih žao. I njega. I jednostavno mislim da svatko ima pravo na drugu priliku.

Jasno da svatko treba imati volju i želju otići iz tog svijeta. I da baš nitko drugi takvu osobu ne može uvjeriti da ju droga vodi u smrt dok to ne shvati sama. Ali zato mislim da moraju postojati neki mehanizimi koji svakome narkomanu dostupnim čine, kako drogu, tako i mogućnost da se od nje odmaknu. A ne vidim baš toga oko sebe. Jednom u par mjeseci na tv-u vidimo prilog o nekom izliječenom narkomanu, a još i rijeđe cijeli dokumentarac o ljudima u komuni. Ali zato scena nasilja svih vrsta imamo u izobilju svaki dan.

Kad spominjem komune, ne uspije ni tamo svima, ali mnogima ipak da. I zato strašno volim gledati i slušati iskustva takvih ljudi. I prošla, ali posebno sadašnja. I vidjeti koliko rad i složnost među ljudima mogu pozitivno djelovati. Koliko mogu izbaciti iz glave nešto što baš i nije lako izbaciti. Divim se tim ljudima i budem baš sretna kad vidim koliko kreativni, dragi i vrijedni ljudi to jesu. Zamislite pak koliko takvi ljudi mogu doprinjeti cijelom sustavu za borbu protiv droge.

Osim toga, kada netko ne želi iskoristiti tu mogućnost, onda mu uz onu koju izabere, a ta je nastavak života u narko-svijetu, slijedi i svijet zatvora. Barem bi tako trebalo biti. A tu sigurno ne bih bila tako blagonaklona prema takvima, kao i prema drugim zatvorenicima, kako je praksa u našim zatvorima. I tamo bi rad bio nešto što se MORA, a ne što se može. Jer, ne samo da se podrazumijeva da se ono što se jede i pije treba zaraditi, nego se od takvog rada trebaju financirati projekti za suzbijanje svih vrsta kriminala. A i za drugo za što državi uvijek novaca manjka.

Rad, kad pođem od sebe, stvarno je lijek, jer koliko puta u nekim teškim trenucima, kada su mi misli tko zna kakve, on djeluje tako da ih stavim u drugi plan. Pored toga, vidjeti rezulutat vlastitog rada, poticaj je za dalje. Za neke nove djelatnosti. Za naprijed, u svakom smislu. Vjerujem da ako djecu odgajamo u tom duhu neće imati ni volje ni vremena sami uploviti u svijet s početka priče. Pa mogu zaključiti da rad može biti ne samo terapija, nego i prevencija.

Od mana baš nitko od nas nije izuzet. Srećom, mislim da vrline ipak prevladavaju. Pa onda sve ono oko nas ipak gledamo pozitivnim i vedrim očima, puštajući da to dobro ispliva. No, koliko se god i sama trudila do to bude tako, neke me mane koje vidim, a nekad i osjetim na vlastitoj koži, ostave pomalo zatečenu. Ili zbunjenu. Ponekad i povrijeđenu.

Lažljivost je nešto što stvarno ne volim. To dakako ne znači da nikad ništa nisam slagala. Ali to radim vrlo vrlo rijetko. Znam da ponekad nije baš najpogodnije reći istinu, ali onda ipak više preferiram opciju – ništa ne reći. Ne znam zašto neki ljudi toliko lažu, iz meni stranih razloga, da li radi prikazivanja sebe u nekom «boljem» svijetlu ili tek iz potrebe tračanja i olajavanja.

Željeti biti sretan nešto je što svatko od nas želi. Prije svega sebi. No, što kada se sreća događa drugome? Kad kažem «zavidim ti na tome i tome» pomislim na onaj pozitivan način kada mi je drago da je netko sretan i kada se jednom možda i sama nadam takvoj situaciji. Primjerice, kad mi netko kaže da ljetuje na Mljetu, zavidim mu. No, postoje ljudi koji jednostavno ne podnose tuđi uspjeh na bilo kojem polju. Pa na sve moguće načine pokušavaju umanjiti postignute vrijednosti drugoga čovjeka. Ponekad su tu vrlo ozbiljne stvari u pitanju, a ponekad idu do razine komedije. Sjećam se jedne svoje poznanice koja nije podnosila da u njenom prisustvu druga cura priča s nekom muškom osobom, jer tada ona sama nije bila «centar svijeta». Muškog, podrazumijeva se. I pri tom nadmetanju i preotimanju, stvarno je znala biti smiješna.

Kod male djece mi je do neke granice uobraženost simpatična. Znate ono kad curicu od 3-4 godine opremite u neku slatku haljinicu i cipelice pa još k tome dodate torbicu i špangice. I onda se ona sva pravi važna. E, to volim, jako. No, u starijoj dječjoj dobi inzistirati na takvom odgoju smatram pogrešnim. Tim više što se ponekad od takvog djeteta razvije jednako uobražen čovjek. Pa vjerovatno i vi nailazite na one koji misle da su pokupili svu pamet svijeta, a pritom su najljepši, najzabavniji i baš nitko im nije ravan. Što se polako počinje pretvarati u bahatost i aroganciju. Tako ponekad, među ostalim, u glavu udara ponekad vlastiti izgled, ponekad diploma ili titula, ponekad tek imati dečka sa superskupim autom koji zna darovati isključivo skupe poklone poput Chanel parfema.

Mislim da mi ipak najviše smeta bezosjećajnost. Koja nužno producira puno povrijeđenih ljudi koji se nađu na putu «djelovanja» bezosjećajnoga čovjeka. Ono što me tješi je da ovakvih ljudi ipak ima jako malo. Iako se čak i neki osjećajni, iz meni nepoznatih razloga, bezosjećajnima žele prikazati. Možda radi toga što pokazati osjećaje znači pokazati i vlastitu ranjivost.

Svjesna sam nekih svojih mana, iako vjerovatno ne baš svih. Njima sigurno i ja povrijedim druge ljude. No, sretna sam da gore spomenutim manama ipak to ne činim. Sretna sam i jer vjerujem da ono «malo dobrih ljudi» nije istina. Puno je dobrih ljudi. Sa puno vrlina, manje mana, i spremnosti da ove zadnje korigiraju do te mjere da što manje naude drugima. A time i samima sebi.

Danas u vrijeme neta stvari po pitanju kataloške kupnje jednostavnije su nego ikad. Što bi se moglo nazvati pozitivnom osobinom takve kupovine, osim ako baš nemate posebnu želju pričati sa osobom koja se javlja na primanju narudžbi. Meni osobno baš i ne preomiljen način, jer imam dojam kao da razgovaram sa automatom. Naime, strašno umjetno mi djeluju osobe koje se pri telefonskoj narudžbi javljaju na vaš poziv.

Ono što mi se sviđa je da prizvodi nisu skupi, barem ove koje ja kupujem. Markice me ne zanimaju (iako, postoje katalozi i za one koji žele potrošiti više) pa se za ne tako velike novce može dobiti proizvod sasvim zadovoljavajuće kvalitete (dobro, da ne cjepidlačim, ponekad pokoji končić koji visi se uvijek da riješiti ). Vrlo povoljno, ovo je za blogerice, mogu se kupiti ženski kostimi i odjela, jer u našim buticima (ako se i svaku «2 sa 2» prostoriju u kojoj visi par komada kvalitetnije robe ili je pak zgurano jako puno one turske, može takvom nazvati) teško da za toliko kuna možete imati istovrsan proizvod.

Druga je prednost što se rijetko dogodi da ćete nekoga vidjeti da nosi isti komad odjeće kao vi. Naravno, ako sami šijete, onda je sve to što pričam bez veze, jer to je ipak najbolje i definitivno unikat. Međutim, tako bogata nisam da si unikate u posebnim trgovinama mogu priuštiti, a baš da volim sretati žene odjevene isto kao i ja, ne volim. Moram spomenuti jedan izuzetak ... ne znam sjeća li se netko bež kabanice za nekih 40-50 kuna prije koju godinu? Kad bi padala kiša tih mjeseci, ne bi bilo puta da nisam srela neku osobu u istoj takvoj.

Ono što ne volim kod tih kupnji je to što vas slika ponekad jako zna zavarati. Jasno je i laiku za fotografiju da se slike danas tako dobro mogu obraditi da ponekad veze između slike i priozvoda gotovo da i nema. Ali baš toliko??? Naručite recimo boju antracit, ono dođe nešto maslinasto. Pa onda, suknja na modelu stoji fantastično, a na meni (istina, daleko sam ja od modela ) kao da nataknete neku poluplastičnu krutu tvar i umjesto da pada, to nekako strši. A je li netko probao kupovati obuću? Ljetna je jedno, ali zimska ... jesam jednom, i neću više. Cipele su bile kao od drveta napravljene. Znači, sve vas to vodi u proceduru vraćanja robe, što je dakako, gnjavaža.

Ono što mi je ponekad naporno dobivati je mnoštvo raznoraznih dodatnih kataloga kojima kao da nema kraja. Dolaze, i dolaze, i dolaze. Unutra sve više-manje kao i u glavnome katalogu, samo s mnoštvom onih «precrtanih» cijena u stilu «veliko sniženje» i bezbroj nikad potrebnih sitnica poput «ploče s natpisom dobrodošlice». Sigurno vam to treba da stavite na vrata, jer gosti u protivnom hvataju maglu. I da, požurite, jer možete to samo do isteka zaliha.

No, vrhunac drskosti su mi oni «nagradni kuponi» s naznakom - otvorite odmah. Pa ako je zvijezda zlatna, to je BINGO (ima netko da NIJE dobio zlatnu zvijezdu? ). Ma možete misliti ... samo lijepite i lijepite, pa pročitajte jedno 7-8 pravila pa pošaljite (uz narudžbu svakako) i onda prvih 33 pisamca koji stignu dobivaju kućno kino. A ima i drugih «vrijednih» nagrada. Ne znam postoji li mogućnost da mi ne šalju to, morat ću se raspitati ili im napisati da im je šteta to slati mi s obzirom da bacam u smeće u roku - odmah.

Usprkos spomenutim kritikama, kupujem preko kataloga. Jer kad sve zbroijim i oduzmem, zaključim da se mi se isplati. Što ne znači da izbjegavam trgovine. Naprotiv, jedno mi ne isključuje drugo.

Nekad volim planirati, nekad ne, ali sve više vjerujem da nam se najljepše stvari u životu dogode neplanirane. Ako ste slučajno vidjeli učitanu sliku, ne, nije ovdje riječ o neplaniranim bebama, jer jednako su lijepe i planirane i neplanirane. Govorim o svoja dva prethodna posta koja su bila potpuno spontana, kao što je i ovaj sada. Tim više što ono bitno u ovom postu ne pišem ja. Splet okolnosti ponekad najbolje riješava ono što želimo i sve se posloži baš na mjesto na koje treba da budemo sretni onime što radimo. I kako živimo.

***************

Rafaelova priča

Rafael je dugo čekao da dođe red na njega, ustvari Rafael je bilo zadnje ime kojega se sjećao. Strpljivo je čekao u redu ne razmišljajući ništa. Nije mu ovo bilo prvi puta da stoji u ovakvome redu. Nije se bojao iako se nije sjećao ničega s ranijih putovanja, niti jednog detelja, niti jedne slike, pamtio je samo poseban osjećaj koji je imao po povratku, nekakvu ispunjenost i spoznaju da je bogatiji jer je poznavao sebe više nego kada je krenuo na put.

Gledao je u plavičasti svod čekajući svoj znak, koji će ga povesti na put. Bio je samo jedan od milijardu njemu sličnih koji su nijemo gledali i čekali svoj znak. Znakovi su se pojavljivali velikom brzinom, ali nikakve nervoze nije bilo, jer svako je čekao svoj, koji je jako dobro poznavao i nije bilo ni teoretski moguće da ga ne prepozna i propusti. Relativno rijetko bi se dogodilo da dva ili više njih isti znak prepoznaju kao svoj i krenu na put vođeni njime, sretnici, pomislili bi oni koji ostaju i brzo nastavili razmišljati o ničemu.

Rafael je znao kako znakovi nastaju, stvara ih ljubav, a ljubav je dobro poznavao, ljubav je jedino ono što je imao, on sam je bio ljubav, i znao je svoj zadatak na tome putu, biti i ostati ljubav. Znao je, negdje na Zemlji će se spojiti dvije energije u jednu, dvije energije različitih ljudi u ljubavnom zanosu, dvoje njemu sličnih, davno otišlih na put će se spojiti i stvoriti novog čovjeka koji će njemu biti dom i taj spoj, to zračenje, taj bljesak koji nastaje kada jedan od milijun svojom snagom željom i ustrajnošću uspije naći put do svog cilja, biti će njegov znak da odlazi na put, put ljubavi.

Bljesnulo je i on je istoga trenutka nestao i našao se u nečemu novome. Dvije energije koje su ga zvale još su bile tu, okupavšiga svom topilinom i svom svojom ljubavi koju su imale, dvije ljubavi, Lukrecija i Markus zaželjele su mu dobrodošlicu i iskreno zamolile da ovom novom biću koje tek nastaje bude najbolji vodić i najjači čuvar kroz život koji mu slijedi. Nije imao potrebu ništa obećavati, ljubavi ne trebaju obećanja, u ljubav se vjeruje, sama ljubav je dokaz.



Photo by:Pascale Wowak

Boravak u novoj sredini nije mu predstavljao problem, nije primjecivao nikakve razlike, doduše lagano je rastao i dobivao nove fizicke oblike, bio na toplom i sigurnom mjestu ali i dalje je bio ono što i je, ljubav. Ljubav ljubavi koje su mu stvorile novi dom osjećao je često i stalno su bile tu kraj njega da ga vole, volio je jako svom svojom ljubavi on i njih jer što bi ljubav drugo mogla raditi osim voljeti. S vremenom je njegov dom postajao sve veći i sve manje je prostora imao u toj toploj i zaštićenoj okolini, imao je osjećaj da mora negdje van, da je vrijeme za novo putovanje.

Kako je kasnije uspio shvatiti, rodio se i taj dan su ljudi upisali, a ljudi su imali taj običaj pisati kojekakve stvari, kao da se ne zaborave, kao da se mogu zaboraviti, kao početak njegovog života, dali mu neko drugo ime, sada je bio Davor. Puno toga mu nije bilo jasno, on je Rafael a ne Davor, on postoji oduvijek, a ne od tog trenutka kada su oni rekli da se on rodio. Upoznao je Klaru, kasnije je saznao da je ona Davorova mama i osjetio je da iz nje izvire ona energija, ona ljubav koju je znao kao Lukreciju, jednu od onih ljubavi koje su ga zvale da dođe, upoznao je i Marka u njemu je prepoznao Markusa (on je imao sreću da mu ljudi nisu skroz ime promjenili), kojeg su zvali Davorovim tatom. Puno stvari, puno naglih promjena u malo vremena, no Rafael se nije bojao. Naviknuti će se i na Davor, kao da je to bitno.

A kako je Rafael ratovao s Davorom i Davor s Rafaelom, možda jednom jednog dana u nekoj drugoj priči, na nekom drugom blogu ...



Svira :Goo Goo Dolls - Iris (I Just Want You Know Who I am)

***************

Hvala Freestyleru što je napisao ovako lijepu priču. I što je njome uljepšao moj blog.

Prvo, da ne bi bilo nesporazuma, ovo nije post u kojem se ikoga osuđuje, proziva niti išta slično. Ovo je post za život, ili možda post protiv gašenja života. Dakle, post o mojoj savjesti, ne o tuđima. Ako se netko osjeti prozvan, to je isključivo iz njegovih osobnih razloga, a ne jer ja to ovim postom želim.

Ne znam ima li ljepšeg dara od onoga kojega imamo baš svi – život. Život kojeg su nam podarili naši roditelji. Ali ne samo oni, nego i Bog svima nama koji u Njega vjerujemo. Ljepšega dara od toga nema, koliko god svakodnevno zaboravljali na njega, u mnoštvu vrlo često i ne baš nužnih činjenica koje nas zaokupljaju.

Za mene, a i ne samo za mene, jer medicina je tu rekla svoje, život počinje začećem. Tada je određeno sve ono što će čovjeka činiti čovjekom. Sa 24 dana života počinje bebi kucati srce. Što je i prije nego majka zna da će imati dijete. Znači, u trenutku spoznaje, njenom djetetu kuca srce. Što je jedan od znakova da je to živo biće. Živ čovjek.

Pravo na život za mene neargumentirano je osporavati argumentom da žena ima pravo raditi sa vlastitim tijelom što hoće. Jer, tu nije riječ samo o njenom tijelu, već o njenom i bebinom. A i onom trećem, očevom, koji ima jednaku ulogu u stvaranju novog bića. Prema tome, smatram da otac ima pravo odlučivati o sudbini vlastitoga djeteta jednako kao i majka.

Svjedoci smo da često dijete ne bude radost kakva bi trebala biti, vrlo često baš radi nedostatka ljubavi. Jer uz ljubav teško da ijedan problem može biti nerješiv. Sigurno može biti težak, ali i najteži uz ljubav postanu puno lakši. Bez ljubavi, i najbanalniji mogu izgledati enormno veliki.

Nadalje, smatram da odgovornost vlastitog ponašanja treba biti misao vodilja koja nas prati u svakom trenutku života pa i onome kada se upuštamo u spolne odnose. Jer, tko god je dovoljno zreo za njih, treba biti svjestan i posljedica. Nažalost, žao mi je da mnogi zaborave da seks nije igra. Žao mi je da to zaborave i oni koji od kojih bi djeca trebala učiti.

Jeste li se kada zapitali koliko vama bliskih ljudi ne bi bilo da su mame i tate radi neplanirane bebe odlučili uskratiti joj pravo na život? Ja jesam. Mislim da bi svijet bio puno siromašniji. Puno. Možda i neki od nas ovdje ne bi pričali jedni s drugima. Možda netko od nas ne bi imao život. A tko bi želio da taj život nema?

Teških je sudbina, teških životnih priča, teških okolnosti no tko sam ja da sebi uzmem za pravo određivati da nekome njegov život neće biti jednako mio kao i meni moj? Ili da procjenjujem da dok je netko jako mali, ne vrijedi jednako kao i mi «veliki». Ja to ne želim, niti ću ikada željeti. Naprotiv, dati život drugome je za mene je jedno od najljepših iskustava u životu čovjeka. Nadam se da ću i ja to jednom osjetiti.

UPDATE
Ako želite pomoći Filipu, otiđite na njegov blog.

Bez obzira što volim djecu, što baš i nije neka tajna, postoje neke stvari koje mi vezano za djecu smetaju. Doduše, djeca za to uopće ne snose odgovornost, ali njihovi roditelji svakako da.

Bila sam danas na misi, ali čini mi se da više toga nisam čula, nego što jesam. Možda sam dijelom i sama kriva jer baš i nisam bila najkoncentriranija, ali pored toga, oko mene je bio gotovo dječji vrtić. Posebno slatka bila su 2 slatka plavokosa dječačića. Jedan je bio prilično dobar, tata ga je držao i valjda je imao dobre metode smirivanja. Drugi je bio neki zvrk, koji osim što je vrištao, plakao i gugutao, penjao se po klupicama i sve me bilo da strah da ne padne. Roditeljima se to baš i nije činilo opasno. Valjda oni znaju bolje. Uglavnom, pitala sam se je li roditelju vjerniku korisnije otići na misu sa malom djecom, ili ostati doma. Jer, ako se misa svede na to da ni sam roditelj ne čuje ni jednu riječ, smirujući dijete i stalno govoreći «psssssst» ili «ššššššš», ili pak «dosta», «molim te, prestani» pri čemu se onemogućuju i ostali vjernici u praćenju, onda je bolje ostati doma. Možda koji put može netko pričuvati djecu, možda se supružnici mogu dogovoriti, a i djeca brzo porastu, a kad su veća lakše im je reći što smiju, a što ne. Ni sama ne znam što bih napravila, ali mislim da ipak ne bih išla po svaku cijenu. Radije bih pogledala tv-prijenos, iako to baš i nije isto.

Onda, vjerovatno ste i sami čuli kako su neki roditelji ponosni kad im djeca počnu govoriti prve riječi. Strašno su slatki tada, jer svaka riječ tada je lijepa i izaziva osmijeh. I psovke mogu biti takve. Slađe iz dječjih ustiju, nego iz ustiju odraslog čovjeka. Međutim, što roditelji zapravo žele postići učeći malu djecu psovkama? Meni to baš i nije osobito zabavno, jer kad dijete jednom stekne naviku psovanja (čak i onda kada uopće nije svjesno što to znači, ali je svijesno da se oko izgovora takvih riječi svi smiju) vrlo je teško naučiti ga da te riječi više ne govori.

Nadalje, imam osjećaj da roditelji ponekad zaborave na elementarne higijenske činjenice kada su njihova djeca u pitanju. I meni su slatke male dječje cipelice (kao i kad ih vidm bose kao na slici ), ali male cipelice nakon što je dijete prohodalo prljave su jednako kao i cipele svakoga od nas. Pa nikako ne mogu shvatiti da se dijete sa tim cipelicama stavlja na kuhinjski stol, po kauču, autobusnim stolicama ili po odjeći. Nije mi baš jasno ni kako netko djetetu kojem duda ispadne može istu bez pranja vratiti u usta, kao i to da se kućni ljubimci drže u takvim uvjetima da mislim da je dječji želudac pun životinjskih dlaka.

Jako volim vidjeti kada obitelji sa djecom šeću ulicom ili parkom za lijepoga vremena. No, ono što ne volim je ponašanje nekih koji valjda misle da su posebno vrijedni radi te činjenice pa onda gotovo da kolicima pregaze one koji im se nađu na putu.

Nisam roditelj pa mi je lako biti kritična, svjesna sam toga. No, kritičnost mi u ovom slučaju definitivno oblikuje svijest kojom određujem na koji ću se način u tim ili sličnim okolnostima ponašati jednoga dana ako budem imala svoje dijete. A da to ne smeta ni meni samoj, a ni ljudima oko mene.

Svatko od nas, osim ako niste baš veeeliki sretnici, je barem nekoliko puta u životu pio neki lijek, bilo da je riječ o analgetiku, antibiotiku ili nečemu trećemu. Život bez lijekova teško bi bilo zamisliti. Ali, kada zdrav čovjek teško funkcionira bez lijekova, to bi već mogao biti problem.

Osobno, mislim da nisam unutar nekog prosjeka kada je konzumacija lijekova u pitanju. Jer vrlo vrlo rijetko posežem za onima koje mi ne prepiše liječnik. A čak i tada pomno čitam one ceduljice u kutiji. Iako dobar dio toga ne razumijem i ne znam, postoje i dijelovi koji su mi jasni. I koliko god vjerujem liječniku, više nego njemu, vjerujem sebi. Drugim riječima, ne vjerujem da se ijedan liječnik može više brinuti o nama, koliko možemo mi sami. Ako to želimo, dakako.

No, ta briga u nekim slučajevima prelazi granicu. Naprimjer, sigurna sam da poznajete barem nekoga tko «obožava» antibiotike sebi ili svome djetetu davati na svoju ruku. Moram priznati da mi je ta pojava u najmanju ruku čudna. Jer, općepoznata stvar je da se prevelikom upotrebom antibiotika stvara kontraefekt pa oni gube svaki učinak. Ili pak može doći do alergija. Ne treba posebno spominjati da samo liječnik zna koji antibiotik djeluje na koje bakterije i da laička upuštanja u terapije znače krajnju neozbiljnost. Koja prije ili poslije ostavi posljedice.

Poznato vam je također da mnogi ljudi i za najmanju bol gutaju tablete. Ne kažem ni da je potpuno ispravno raditi ono što radim ja – trpiti bol, čak i jaku, bez lijekova, ali mislim da pijenje lijekova za najmanju bol odaje, ako ću biti Freudovski raspoložena, čovjeka koji se ne može nositi kako sa najmanjim fizičkim, tako i najmanjim bilo kojim drugim problemom.

Spominju se često i psihički problemi i depresije kao navodno dosta čest problem među ljudima. Ne sumnjam da je da pojedine životne situacije mogu čovjeka učiniti depresivnim, neurotičnim, paničnim ... ali u ovom slučaju više nego igdje, vjerujem u bolja djelovanja riječi, razgovora, druženja, nego što to mogu učiniti lijekovi. Naravno da postoje situacije kada se ni ovdje bez lijekova ne može, ali postoje i one druge, kada se gutanjem Apaurina ili Praxitena ne uklanja problem, nego se isti samo prikriva.

Nadalje, vidim da sve više ljudi poseže za raznim dodacima u obliku šumećih tableta, bombončića i dražeja u kojima se nude razni dodaci prehrani poput vitamina i minerala. Kojima je tržište preplavljeno. Jasno je da ponekad i ponešto od toga nije loše uzeti (podrazumijeva se provjeren proizvod iako nisam sigurna da svi koji su na dostupnim policama to i jesu), no zamijeniti voće, povrće i svu ostalu potrebnu i zdravu hranu šumećim tableticama baš mi i ne djeluje posebno mudro.

Uz nezaobilaznu činjenicu da su lijekovi nešto bez čega ne možemo, kao i onu da nije dobro uvijek biti «patnik» i trpiti jaku bol, što ja ponekad radim, ovaj post mi je svojevrstan apel na vašu svijest. Razmislite što od lijekova uzimate, kada i koliko. I je li vam on nužda, navika kao da je riječ o bombonima ili «tek» nepotreban eksperiment na vlastitom tijelu. Osim toga, za ukljanjanje mnogih tegoba puno se može napraviti prirodnim lijekovima. Možda samo treba biti strpljiviji i malo se više potruditi.

Vjerovatno ste se više od jednom zatekli kako za nekoga govorite «jaaaadan». Ja jesam. I u nekim slučajevima, kada se desi neki jači potres, poplava ili druga katastrofa u kojoj stradaju ljudi, čini se sasvim u redu reći tako nešto. U redu je mislim reći i kada žalimo za nepoštenim postupcima nad nekim ljudima. Ili kad žalimo nad pogibijom nekoga u prometnoj nesreći.

Međutim, postoje slučajevi kada mi slične reakcije strašno idu na živce. Ne iz zlih namjera koje netko ima (iako možda ima i takvih), nego radi vlastite pasivnosti ljudi u promišljanju o određenim stvarima.

Konkretno, postoje ljudi koji ne vole djecu. Ili koji ih vole u tolikoj mjeri da je gornja brojčana «norma» 1-2 djece. I onda kada čuju od neke treće osobe da ih netko ima 3-4 ili više, kažu (ili barem pomisle) «a siiiiiiroti» sa meni strašno iritantnim izrazom lica. Jer, čemu to? Znači li to da je netko tko ima više o «standardnog» broja djece nepismen, retardiran, zaostao? Ili da se nešto što se nekome čini teškim i drugome mora činiti?

Drugi primjer su ljudi koji imaju određene fizičke nedostatke ili bolesti. Npr. kada jedna poznanica za čovjeka sa invaliditetom, u kolicima, kaže «siiirooooti» stvarno mi dođe da ju nečime tresnem. Ili da joj kažem «sirota si ti». Ne kažem da to ljudi govore uvijek zlonamjerno. Ali me smeta da ponekad barem malo ne uključe glavu umjesto da ju nose za lijepo vidjeti. Naime, pisala sam već o empatiji. Pa sam valjda jasno stavila do znanja da je jedno suosjećati sa nekime, a drugo nekoga žaliti. Dvije sasvim različite stvari.

Iako postoje ljudi koji vole da se nad njima žali, mislim da su takvi rijetki. Većina nas NE voli da nas se radi ičega žali. Svatko ima svoje probleme, veće ili manje, sa njima se kad ih sagleda nosi kako zna i umije, i ono što mu ponajmanje treba je tužnjikavi pogledi koji baš ničemu ne vode. Pa kako god mislimo da bi nama smetalo da nas netko žali radi loših zubiju, ćelavosti, velikog trbuha, krivih nogu, probajmo zamisliti da i drugome to smeta.

Možemo imati ovih ili onih problema, fizičkih, emotivnih, poslovnih, raznih, ali svjesni smo toga, nosimo se s njima, prihvaćamo ih, živimo s njima, rješavamo ih u skladu sa realnim mogućnostima. I prije svega nismo identificirani sa tim nedostacima. Nedostaci NISU mi.

Da zaključim, svatko bi trebao promislititi o tome da li zna razlikovati suosjećanje od žaljenja, jer ako ne zna, treba naučiti. Onaj tko nekoga žali, treba voditi računa o tome da možda baš u tom trenutku netko žali njega. Radi toga što nije u stanju procjeniti elementarnu razliku između žaljenja i suosjećanja. I radi toga što time pokazuje da se ne bi znao nositi sa problemom sa kojime se taj kojega žali ipak nosi. Možda puno lakše nego on sam sa puno manjim problemima.

p.s. Je li netko gledao jučer film «Molly»? Meni je bio jako dobar. Priča o tome kako je sreća relativan pojam. Ono što se naizgled čini nesrećom, nekome je sreća.

Ako spadate u flegmatike, ovo se sve skupa ne odnosi na vas. Iako sklona sam na temelju iskustva konstatirati da takvih baš i nema puno. A ako spadate u onu drugu većinu, uvjerena sam da vam je stalo čuti tuđe mišljenje. Čak i onima koji to ne žele priznati. Slušanje tuđeg mišljenja počinje nam od onih dana kada još nismo ni prohodali. Ono kad su mama ili tata vikali «neee, neeeeeee» u slučaju da smo malim prstićima krenuli u utikač struje, ploču šparheta ili neko drugo opasno mjesto. I tada nam nije bilo najjasnije, ali sada s prilično velikim vremenskim odmakom jasno je da je tuđe mišljenje ponekad ipak pametno poslušati.

U najbanalnijem smislu, uzmimo primjer liječnika. Znamo da čovjek koji imalo drži do sebe i svoga tijela želi čuti njegovo stručno mišljenje, koje nam podiže kvalitetu života, spriječava bol, čuva zdravlje. Jednako ćemo u nekim sasvim drugim situacijama poslušati savjet pravnika, vodoinstalatera ili električara. No, i u ovakvim slučajevima ima onih koji pojma nemaju, a misle da je njihovo mišljenje najkompetentnije. I onda prospu onu u stilu «ma on će mi govoriti».

Onda, ne znam zašto su ljudi skloni toliko napadno isticati da nose pojedinu odjeću samo radi sebe. Isto vrijedi i za obuću, frizuru, nakit, mišiće, tetovažu ... Mislim da se veeelika većina ljudi kiti na ovaj ili onaj način i radi drugih ljudi. Jer da želim gledati svoje predivne gležnjeve u štiklama, hodala bih po stanu u njima umjesto u šlapama i divila im se pri svakom prolazu hodnikom. I neka ne skoče odmah one koje štikle, ili bilo kakve pete ne nose, jer ako i ne, sigurno stavljaju pramenove, ili imaju neku super frizuru, ili lijepe nalakirane nokte, ili ... A i muškarci ... sigurno one uske majice na bicepsima samo radi sebe nose. I baš me zanima tko tu ne voli čuti pozitivno mišljenje na taj račun pa makar bilo i od nekoga sasvim nepoznatoga.

Posebna su priča mišljenja o nečemu što ima veze s našim karakterom, stavovima, načinom razmišljanja. Tu nam, jasno, ulogu igra mišljenje bliskijih ljudi, jer ako sudim po sebi ima onih čije mišljenje volim čuti, ima onih čije mi je drago čuti, ima onih koja mi ne smetaju, ima onih koje izbjegavam čuto. Da, u slučaju da se ovo zadnje i desi, bude naravno primjenjeno ono «kroz jedno unutra, kroz drugo van». Naravno, sve ovisi o iskustvu koje imamo sa osobom koja nam ga govori.

Nebrojeno puta bilo je riječi i o komentarima na blogu. Nije mi to tema ovog posta, ali dotiče se na neki način pa samo par riječi. Vjerujem da ima onih kojima je svejedno dobili mišljenje ili ne, kao što im je svejedno kakvo je to mišljenje. Ja nisam od tih. Neka me mišljenja često znaju staviti u razmišljanje, ima i onih koji me nasmiju baš kada mi smijeha najviše treba. Kao što ima i onih koji mi ne znače baš ništa, jer im razina komunikacije ne zavređuje ni mimimum doživljaja.

Posebna su priča bliski nam ljudi. Od kojih je ponekad i poželjno čuti mišljenje. Jer, ono je dovoljno subjektivno s obzirom na međusobnu bliskost, ali dovoljno i objektivno s obzirom da sami prema sebi to baš i ne možemo biti u istoj mjeri. Čuti mišljenje drugoga, a ponekad ga se i držati za mene spada u jednu od osnovnih ljudskih kvaliteta. Pa ne mogu prihvatiti one teze da «ja znam najbolje», «što ćeš mi ti govoriti» i slično. Također mi nije jasno kako nekoga nije briga što mu o određenoj temi ili situaciji misli voljena osoba.

Da ne bude nikakvih zabuna, mjera je i u ovom slučaju važna. Jer, drugi ekstrem je potpuno se oslanjati na tuđe mišljenje. Pri čemu vlastito ne postoji ili ga se minorizira. Biti bez stava (ne mislim tu na pojedinu tematiku, nego općeniti pojam) također ne razvija čovjeka. Kao što ga ne razvija ni potpuno ignoriranje tuđega mišljenja.

Imam svoj stav o mnogočemu. O mnogočemu ga tek gradim. O mnogočemu još nisam ni počela razmišljati. Ali to me ne spriječava da uvijek rado čujem mišljenja, kao šti ih rado i dajem. Mišljenja onih najbliskijiih zauzimaju posebno mjesto, ne zato jer je to nešto planirano i definirano, nego jer ih volim, cijenim i jer su mi potrebna.

Ne znam koja je točno tema bila današnje Sanje, jer nisam uletila baš na početak. Ali nešto oko golotinje, skidanja i sl. Da je bilo šaroliko društvo, vjerovatno o tome i ne bih pisala. Ali bili su svi istih struja, ne mojih. Pa sam u glavi stalno nešto replicirirala. A mislim malo, kad već repliciram, najbolje da to napravim ovdje.

Jasno je da svatko ima pravo birati kada i gdje će se skidati i koje mu prigode jesu, a koje nisu za pokazivanje vlastitoga tijela. Naravno, podrazumijeva se da svaki izbor treba biti poštovan od drugačijega mišljenja. Ne čini mi se da je bilo baš tako, barem ne od nekih sudionika.

Naime, ne znam zašto ljudi koji smataju da je golotinja prirodna i normalna (gotovo) u svakoj prigodi one drugačije od njih smatraju sputanima, ograničenima i neslobodnima. Jer, što drugo znači neprestano naglašavanje da je golo tijelo izraz slobode i ljepote. Kao da odjeven čovjek ružan i vezan lancima.

Jedna je gošća rekla da joj ne bi smetalo da su svi ljudi u publici goli i da joj nije jasno gdje su ti «educirani» ljudi, djeca nekad hipijevskih roditelja. koji ne vide stvari isto kao i ona. Nadodala je i da je bijesna na njih. Mislim, što više reći. Ja mogu misliti ovo ili ono, ali baš bijesniti na ikoga ... no, dobro.

Druga je gošća bila jedna glumica. Koja je rekla da potpuno odvaja privatni život u kojemu se skida, jer je sramežljiva, od onog profesionalnog gdje svoje «kočnice» oslobađa. Krajnje nejasna formulacija. No, nejasna radi meni nejasnog i kontradiktornog stava. Tako da imam upitnik koji se zove «što je pisac htio reći?» Osim toga, ne znam zašto svi takvi ljudi misle da je njihov uradak umjetnost dok neki drugi nije. Npr. spomenula je da ona ipak nije striptizeta. Budimo realni, pojedina striptizeta može biti puno manje vulgarna i puno više «umjetnička» od neke glumice. U krajnjoj liniji, možda bi netko i porniće nazvao umjetnošću.

Prvo, smatram da je taj sram kojega imamo u ljudskoj prirodi. Sram da se ne obnažujemo pred svima. I ne smatram to ni zatvorom ni kavezom, nego darom, jednakim kao mnogi drugi darovi koje imamo. I za ne znam koju ponudu novaca slikanja za neki časopis (hipotetski govorim), prva mi je pomisao da bi me bilo sram da to vide moji roditelji, brat, djeca.

Drugo, često se skidanje opravdava umjetnošću i ljepotom, čime se valjda misli da je onaj financijski interes skriven. Nije, dakako, jer samo naivci bi pomislili da novac u toj priči nije bitan. Da nije bitan, i da se svi tako vole skidati, barem u ljetnim mjesecima svi bi hodali goli po ulicama.

Treće, daleko od toga da ljudsko tijelo ne smatram lijepim. Naprotiv, mislim da je lijepo. Svaki njegov dio. No, zar sve ljepote trebaju svi vidjeti? Ponudite lijepog tigrića različitim ljudima ... neki će ga htjeti pomaziti i nahraniti, neki će od njega napraviti bundu.

I za kraj, smeta me stalno prozivanje tih nekih nazovi liberalnih kojima su u ovakvim prigodama puna usta i misli onoga da vjera, katolicizam i dr. pojmovi sputavaju nekoga u nečemu. Ne znam zašto nikako da shvate da su bitne neke sasvim druge stvari. A to je da se nekome sloboda ogleda na sasvim drugačiji način.

Meni je sloboda da biram odjeću u kojoj se osjećam ugodno, da njome više ili manje pokazujem ili skrivam, ovisno o trenutku. Sloboda mi je i samo posebnome pokazati sve svoje dijelove. Ne radi srama, nego iz razloga da svi dijelovi kako duše, tako i tijela trebaju biti samo za nekoga, a ne za svakoga.

p.s. Ova slika Popova nema veze s temom, samo moj izraz ljubavi prema muškom plivanju.

Sjetim se sada svog prvog, «povrtnog» posta . Nije baš neko stvaralačko dostignuće, ali tek sam se uhodavala u blog-život za koji nisam pojma imala što znači. No, dobro, tema mi ionako nije samokritika (to ću nekom drugom prilikom ), nego voće.

Od svježeg voća volim skoro sve. Ono što ne volim i ne jedem su smokve. Ono voće koje mogu pojesti, ali nisam baš luda su banane. Nekako su mi presuhe. Pod ono «samo» volim bi bile jabuke, kruške, šljive, marelice, višnje, koštunjavo voće ... Ono koje jako volim su jagode, trešnje, breskve... Posebna je priča kivi, i to što kiseliji, tvrđi i nezreliji. Općenito volim kiselo i malo nezrelije voće tako da mi nije problem pojesti limun. Bez šećera, podrazumijeva se.

No, ono što mi je vrhunac vrhunaca su mandarine. Posebno dobre su one barem malo zelenkaste, sa tankom koricom i malene, jer te su provjereno kisele po pegy-ukusu. Vidjela sam neki dan na podu hodajući gradom komadić te korice i pomislila - ajmeeee pojavile se mandarine. Dobro da nisam zaslinila na licu mjesta. Baš jučer sam bila u kupovini i čim sam ih vidjela ... cijena mi nije bila važna. A i nije baš strašno, oko 12 kuna. Možda su mi mandarine posebne i još iz jednog razloga – uvijek me sjete na blagdan Sv. Nikole kad su bile obavezan dodatak daru.

Posebna su priča razna jela od voća. Tu isto imam posebne gušte. Npr. nije baš isto kakva je voćna salata, kolač, sladoled, čokolada. Voćna salata ... nemam tu nekih posebnih zahtjeva, sve može, samo da se ne štedi na šlagu. Nisam neki ljubitelj kolača i slatkoga, ali ako bi netko od vas bio tako dobar da mi napravi po narudžbi , bilježim se za jedan od ananasa (mogu biti i jagode), onako mokar, sa šlagom. Takvog mogu pojesti i u većim količinama pa da znate što vas čeka. Što se sladoleda tiče ... volim od borovica, limuna, jagoda ..., a od čokolada, osim onih od lješnjaka, volim i od jagode. Evo, jedna reklamica za Kraš, jer ta mi je najdraža. Ono za čime općenito nisam baš luda je pekmez (meni je pekmez sve – i džem i mermelada i kako god ), a i ne shvaćam smisao kompota. Voće nekako gnjecavo ispadne, a ako mi se pije, radije pijem čaj. Ili sok od jabuke. Ili sok od grožđa.

Dakle, da zaključim, da sam u vladi ili da sam ekonomski moćnik, definitivno bih utjecala na ulaganja u područje Neretve. Po meni bi Hrvatska u proizvodnji mandarina nadmašila sve evropske zemlje. Možda nam čak ne bi trebala ni ostala prozivodnja, turizam, brodogradnja, poljopivreda. Toliko bi bilo mandarina da bi od toga živjeli bolje od Austrijanaca. Još kad to spojim sa vašim proizvodnim planovima, mislim da bi i Švicarce nadmašili po standardu. Vi ste mislili možda nešto vezano za sliku ili?