28.02.2005., ponedjeljak

(Ne)red

Neki sam dan bila prilično ironična kad sam govorila o Evropskoj uniji. Ne zato jer sam protivnik svega novoga, nego jer mi se čini da za to u ovom trenutku jednostavno nismo spremni. Istina je da nisam pobornik tih umjetnih ujedinjavanja, jer pokazalo se kroz povijest da ista baš i nisu donijela nekog posebnog dobra. Tim više što je ovo ujedinjavanje nastalo samo kao reakcija na SAD i njihovu premoć u svakom smislu, počevši od gospodarske.

No, ako Hrvatska ipak izabere taj put, nadam se referendumom, a ne zahvaljujući nekim političkim odlukama, koje znaju vrlo često biti sve prije nego interes naroda, onda mislim da tu uniju treba iskoristiti maksimalno, kao što će i ona iskoristiti nas.

Jedna od stvari koja mi prava pada na pamet je RED.

Bezbroj je primjera kako u Hrvatskoj reda NEMA. Ja ću spomenuti samo neke, iako sam sigurna da ćete ih vi imati više.

Gledam ljude kako se ponašaju u javnom prijevozu. Grooooozno. Većina ih je konačno naučila da se ulazi na prednja vrata, a na ostala izlazi. No, oni ostali, da žive milijun godina, uvijek bi se gurali i uskakivali prije nego što drugi izađu. Posebno me danas to iziritiralo kad sam vidjela neku nadobudnu mater kako ulazi sa dvije curice od nekih 5, 6 ili 7 godina. Onako čoporativno ne daju ljudima da izađu, njih 3 plus banana u rukama jedne curice. :)) «Krasan» primjer odgoja. A da toj dječici šofer nenamjerno stisne ruku ili nogu zatvarajući vrata – bio bi opći linč.

Onda, parkiranje po trotoarima, autobusnim stanicama, zelenim površinama i gdje sve ne. Nekad se pitam da li ti ljudi i u krevet idu s autom. Umjesto sa ženom. :))) Nered u prometu se valjda malo smanjio, ali samo zahvaljujući dosta velikom udarcu po džepu u slučaju nediscipline. S čime se u potpunosti slažem. Još bi malo više trebalo «ukrotiti» pješake, jer oni mi fakat ponekad izgledaju kao da i glave nemaju. A i sama sebi ispadnem teška truba kad jedina na semaforu čekam zeleno. :))

Ekološka kultura je Hrvatima ravna nuli. Jer, oprostite na izrazu u koji vas ne ubrajam :), raja glavno da je obučena u markice i da vozi dobre aute, a to što istrese motorno ulje usred predivne livade spada u kategoriju «a nego gdje će?». Nikako mi ne idu u glavu ni oni koji naprave 20-30 km autom da bi istovarili kadu i stare pločice u šumu, a pred kućom im baja za smeće. No, glavno da je kupaona nova. Dok ovo tipkam pada mi napamet slika kako iz grma iskače neki komunalni redar sa računom od jedno 5000 kuna. I izbezeknuta faca «novokupaonaša». :))) Što mislite, bi li taj ikada više bacio i papirić na pod?

Posebna su priča, a ne znam da li da budem fina ili ležerna, pseća govna. Zaključak - s vama sam uvijek ležerna. :)) Pa to je stvarno za poludit. Jer, ja volim blago, i mačke, i pse, i ptice, i kozliće i jarčiće (hehe, moram stat jer ću do sutra pisat), ali ovo nema veze sa tom vrstom ljubavi. Jer na svakom koraku, ali baš na svakom, vidite (ako niste previše zamišljeni, a ako jeste, ko vam je kriv što ste ugazili :)) male, srednje, velike kupove «toga». Sve mislim da bi i tu trebalo pothitno uključiti komunalce. Ne znam da li naplaćivati po komadu ili po volumenu, ali mislim da bi u oba slučaja punjenje gradskog proračuna bilo enormno. U prvom valu. U drugom valu bi se vlasnici naučili nositi metlicu, škovaceru i vrećicu. I stvar rješena vrlo brzo. Kad bi recimo komad bio 500 kuna :)), gradovi bi bili super-turbo čisti mislim za manje od 2 tjedna. :))

Sve u svemu, mislim da bi nam Evropska unija mogla donijeti i dobrih stvari, ako to budemo znali iskoristi. Ne mislim tu samo na ove «sitnice» koje su u cjelini zapravo ogledalo jednog naroda, nego i na onim krupnijim kao što su sudstvo, školstvo, zdravstvo, katastar itd.

- 21:26 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (21) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.02.2005., nedjelja

Cool ili klon

Gledam malo ove talijanske show-emisije kojih ima ne samo na svim njihovim kanalima, nego u svim terminima i danima u tjednu. Osim što moram reći da su stvarno najbolji na svijetu i da im baš nitko nije ravan za takve stvari, primjećujem još jednu stvar. U većini slučajeva voditeljice su «rasne» zgodne uglavnom mlade žene, a voditelji vrlo često mali, debeli, neugledni i stariji muškarci. Iz čega se da zaključiti da Talijani kod žena cijene ljepotu, a kod muškaraca nje baš i ne mora biti. Štoviše, poželjno je da je nema. Jer tako prekrasna žena pored nekoga tko je manji od nje za pola metra (ajde dobro, ona nosi štikle:)), izgleda još ljepša i zanosnija. Čime sve dobiva i jednu komičnu sliku, jer Talijani su majstori i za to.

Normalno da to nije neka ekskluzivna vijest ni na prostorima izvan Italije. Pa ni u našem podneblju. Jer, gledajući i kod nas reklame, spotove, TV-voditeljice – zaključujem samo jedno – izgled je POD OBAVEZNO. Ovo drugo je sporedna stvar. Da ne govorimo o kojekavim trćerazrednim, nažalost čitanim, teen-časopisima, koji propagiraju tanke, gotovo prozirne mlade cure, gomilu svakavih bezveznih dijeta koje nemaju veze sa realnošću, brdo šminke, lude frizure. Sve podređeno izgledu. I to SAVRŠENOM izgledu. A to znači ne imati ni grama viška kila ni na jednom mjestu. Grozna poruka za mlade cure u razvoju.

Moja je priča malo drugačija. Ja sam kao dijete bila mršava. Ne jer sam to htjela biti, nego što nisam baš puno jela. Valjda mi je malo bilo dosta. Čak i ko beba sam zadavala mami glavobolje, jer sam dok su druge bebe napredovale za 1 kg, ja za 10 dkg uvrh glave. Sistematski pregledi u školi su mi bili muka, jer najgore je bilo stati na vagu i biti uvijek najlakši i uvijek «neuhranjen». Što je bila prilično iritantna riječ, uz činjenicu da sam bila zdravo dijete, ne kostur, samo mršavije od nekog «standarda». Od puberteta do danas izmjenjivale su se deblje i mršavije faze, ovisno o nekim životnim situacijama. Sad sam, ako se tako može reći, normalna. Tj. jedem kad hoću i koliko hoću. Nisam «savršena», jer nemam liniju manekenke. Ali, hoću vam reći, ja ju i NE želim imati i nikako mi nije jasno što žene vide u tome. Jer otkad sam se malo «popravila» (ili u prijevodu, udebljala se možda i malo više od onoga što bi bilo «idealno»), otkad imam malo više i trbuščića i na kraju krajeva masnog tkiva (što je po mom sudu sasvim normalna stvar za ženu) stvarno se bolje osjećam. Više ženski. Čak i sa celulitom, kojega, svima vama priznajem, imam. :))

Stoga, možda nisam mjerodavna, no nikako mi ne ide u glavu tolika opterećenost kilažom, tj. svakim gramom. Zašto žene dozvole da toliko padaju pod utjecaje medija? Zašto dozvoljavaju da im se nameće da je mišićava ili košćata žena nešto što je model po kojem bi se trebalo ponašati? A ako ne zadovoljavaš «nametnute» kriterije biti nesretan? Iskreno, meni je puno ljepše za vidjeti kad na ženi komad robe stoji, nego kad visi kao na vješalici. Gledam neki dan Danijelu Martinović i Vesnu Pisarović. Njih dvije skupa imaju manje kila od mene. :)) I nije stvar u tijelima, jer netko je prirodno mršaviji pa je i to ok. Ali na LICIMA im se vidi da su ispaćene. Pa što je to nekome sila? Nisam obožavateljica Nine Badrić, Colonie još manje, ali sviđaju mi se baš zbog toga što su bar u tom segmentu ostale SVOJE.

Muškarce sam malo zaobišla u ovoj priči, ali samo zato što mislim da njima ipak izgled nije toliko bitan kao nama ženama. Mislim – NJIHOV izgled. Iako, pitam se do kada? Jer i metroseksualci su počeli biti, nažalost, neki novi uzori. No, ono što me zanima je kako muškarci gledaju na tu opterećenost žena? I je li im manekenski izgled žene toliko bitan koliko žene to misle? Gotovo sam 100% sigurna da nije. Iako, rado bi čula njihovo mišljenje. Kao i žensko.

Znam, ponekad svi padamo pod utjecaje, jer ne samo da se želimo svidjeti suprotnom spolu nego i okolini općenito, no nije li i naš izgled jedno od mjesta na kojemu možemo istaknuti OSOBNOST, a ne htjeti biti poput neke žene na naslovnici, tj. biti "cool"? Meni to nije cool nego klon.

- 19:13 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (21) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.02.2005., petak

Obećana zemlja


To je ona zemlja koju Hrvatska sanja. Cijela Hrvatska. Počevši od našeg Dragog Novoinauguriranog Rječitog Predsjednika, koji nam je dao naslutiti da ima puno snova. Nadalje, tu je i Karakterna Vlada na čelu s Velikim Ivicom. Čiju dosljednost gledamo iz dana u dan. Moram priznati da mi pomalo fali i Mali Ivica. Ne toliko ko muškarac, iako je to dosta teško za shvatiti, nego više kao vrhunski poznavatelj engleskog jezika. No, dajte, od Kumrovečke škole nije se moglo manje ni očekivati.


Znači, ako niste baš najbolje upućeni, ulaskom u Obećanu zemlju daruju nam se:

- puno bolji standard ... jer uvoza praktički i neće biti, sve ćemo izvoziti. To naravno podrazumijeva podizanje gospodarstva na takvu razinu da mislim da definitivno idemo ispred Švicarske. Zagarantirano je zapošljavanje barem 400.000 radnih mjesta (poveži sa zadnjom točkom kasnije), čime će Miss Pametovanja Vesna Pusić konačno doći na svoje,

- vrhunsko školstvo ... na kojem će nam pozavidjeti čak i fantastični Ameri. Struka će doći do izražaja, kako u školama, tako i u visokoj naobrazbi. Tako će npr. bogati studenti (ne od tata tajkuna, nego radi 1. točke) cirkulirati Evropom i slušati jedan kolegij (Kuharstvo) u Parizu, drugi u Beču (Kultura), treći u Milanu (Visoka moda) i tako će upoznati Evropu. Ako student bude htio putovati 3 godine, bit će Prvostupnik Evropologije. Za još 2 bit će Magistar Evropologije. Meni zvuči fascinantno,

- bratimljenje ... sa svima onima koji će skupa s nama u istu tu Obećanu zemlju. Jer, taj ulazak zahtjeva grupiranje bratskih plemena. Tako je puno veća efikasnost savršenog ulaska. Naime, znate i sami da je bolje krenuti na put u društvu, nego sam samcat. To ne će nas naravno toliko zbližiti da će ljubav biti vječna. Pravo bratstvo i jedinstvo,

- demokracija ... onakvu kakvu ima sav zapadni svijet. To vam je ono kad se svi jako vole, kad se svi poštuju i kad svi rade što god hoće. Zapravo ispunjenje svake želje. Mislim da nam je s time zagarantirana i demografska obnova. Jer, toliko ljubavi ne može ne uroditi plodom,

- ljetnja druženja ... po našim krasnim otocima i na našoj obali. Ali neće više biti potrebno naše bavljenje turizmom. Jer, mi ćemo biti gosti. Evropejci će služiti nas u njihovim hotelima i apartmanima. Mmmmm, nije li to milina?

- JAKO JAKO puno sjedenja po kafićima, zapravo cijelo radno vrijeme + ostatak dana ... jer kakav bi bio život u Hrvatskoj da nam to ne omogući. To podrazumijeva jako puno šminkica, visokih petica, torbica, još više dobrih auta (opet sve zbog 1. točke) i jako puno rasne ljepote. Jer, znate da smo mi Hrvatice prekrasne žene. Pogledajte samo moju sliku i sve vam je jasno ... I shvaćate li koliki će to promet biti u kafićima? Ogromna zarada, OGROMNA.


No, nakon ove obećavajuće male edukacije jasno vam je da je riječ o ... ma znate. Probajte izgovorit te čarobne riječi – Evropska unija. E, ajmo sad još jednom glasno. Ne znam za vas, ali ja kad samo pomislim na nju, love me neki trnci. Znate, oni ... skoro ko neki drugi trnci, ili ... ma znate siiigurno :)))


Od brojnih darova koji nas čekaju nešto mi je sigurno i promaklo. E, zato imam VAS. :)))

- 22:18 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (23) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.02.2005., srijeda

Dar ili stvar ?

Ne smanjujući osudu čina koji je učinio pojedinac koji je htio ostati zapažen u sustavu u kojemu je bio samo broj, i zahvaljujući Bogu da je sve prošlo bez težih posljedica, pomalo sam umorna od plakanja nad «sirotim» riječkim gradonačelnikom koji je proživio stravičan stres na radnome mjestu. Toliko mu je teško da «cijeli» riječki puk zajedno sa svim medijima drže papirnate maramice i pomažu mu brisati nos. No, pitam se da li i svaka službenica na banci ili prodavačica nekoga dućana kojoj pljačkaš uperi pištolj u glavu ili stavi nož pod vrat zaslužuje jednaku utjehu medija i javnosti? Javite mi ako ste čuli za to svjetsko čudo.

Ja danas ipak želim plakati nad jednim tužnijim događajem. U kojem je nestao jedan život.

Ne znamo još pod kojim se okolnostima desio taj strašni zločin i nije li djetešce možda rođeno mrtvo, ali svejedno me obuzima tuga sjećajući se na danas pročitani članak.

Jer ono što nikako ne mogu shvatiti jest činjenica da majka može svoje tek rođeno dijete spremiti u torbu i odložiti u smočnicu. Ne znam stvarno kojim riječima opisati taj grozan čin. Bespomoćno, malo dijete koje je DAR, a ne STVAR spakovati poput kakve lutke. I pustiti da u nekoj mračnoj i hladnoj smočnici umre.

Majci će se vjerovatno pripisati postporođajni sindrom (ili tako nekako, ipak nisam stručna na tom području) kao olakotna okolnost. No, ono što primjećujem kod majki koje ubiju svoje novorođene bebe, ili ih pak puste da umru, je da se one za sebe ipak zbrinu i da baš nikad nisu u takvom šoku da ne znaju spasiti svoj život. I zato ja za taj strašan čin ne nalazim ni najmanje opravdanje, jer ako to dijete nije bilo željeno od majke, bilo je od Boga. A sigurno i od mnoštva parova koji svim srcem žele imati dijete i podijeliti svoju ljubav sa onime kome je potrebna. I zašto ga onda ne obući u toplo, staviti u košaru i ne odnijeti pred vrata Caritasa, Crvenog Križa, bolnice? Ako već ne postoji ni jedno drugo rješenje.

Danas postoje razne vrste prava, no pitam vas, ima li nerođeno i tek rođeno dijete SVOJE PRAVO? Imaju li prava i onih 500 života u nekom zamrzivaču Petrove bolnice? Ili ćemo mi «veliki» uzeti sebi za pravo da «malome» i bespomoćnome određujemo kada će živjeti, a kada ne. Kada će na otpad, a kada ne? Nije li svaki život jednako vrijedan, i vaš, i moj, i bilo čiji, čak i nekog malog ljudskog bića kojeg jedva vidimo golim okom?
Mislim da bi se svi skupa trebali zamisliti.

- 21:47 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (22) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

22.02.2005., utorak

Replika

Hihihi .... ili mala korekcija mog jučerašnjeg posta.

A pala mi je na pamet sasvim slučajno čitajući članak - «Veličina mozga nije povezana s inteligencijom». Iako se u članku uspoređuje mozak današnjeg čovjeka i Homo sapiensa, čiji ću sadržaj ovdje zanemariti, sam taj naslov meni baš i nije neko spektakularno otkriće, jer onda bi značilo da je netko s većom glavom pametniji od nekoga s manjom. Pa bi nekoga čak moglo navesti na to da su muškarci pametniji od žena. Možda i pokojeg blogera. :)) No, glava takvoga, kakve god veličine bila, ima mozak pileta. :)))

No, možda već slutite – ključna riječ je VELIČINA. Koja je bitna. Evo zašto.

Veličina mozga
... bitna je stvar, jer nije baš poželjno da je Ona «pametnija», što bi značilo da mu može čak i parirati. Poželjno je ipak da je On taj koji će biti Mudrac. Koji će biti jači kada je razum u pitanju. Jer Ona ima monopol na emocije i to joj je sasvim dovoljno.

Veličina bankovnog računa
... bez kojega je u današnje vrijeme sponzoruša praktički nemoguće egzistirati. Čak i ako nije riječ o sponzoruši, Ona voli debeli novčanik i sigurnost koju on pruža. Zahtjevni pokloni, skupe večere i krzno-odjeća ne mogu se realizirati bez tog bitnog faktora.

Veličina auta
... jer ipak je to prvo što Ona vidi i po tome stvara svoj konačni i definitivni sud, vrijedi li On ili ne vrijedi. I u čemu se skupa s njim može pokazivati. Osim toga, i On strašno voli upravljati s nečim tako velikim i moćnim. I pokazivati kolika je zapravo i njegova moć.

Veličina mišića
... jer svaka prava «ženka» ne može izdržati, a da odmah ne nasrne na nešto mužjački izrađeno od glave do pete. Izrađeno temeljitim svakodnevnim radom u fitness centru. Tome jednostavno ni jedna ne može odoljeti. Fizička snaga je nužnost, koja Ju gotovo paralizira i ostavlja bez daha.

Veličina Ega
... koji je zapravo Njegov status-simbol, ali i bolna točka, jer ta mu je veličina onakava kakva je i baš se ništa ne da napraviti (osim intervencije Glumičića, što je stvarno za one «opaljene» :))). Osim jednoga. Dodati pokoji ili podosta centimetara dok je stvar na priči. A kasnije ... :))))

Sve u svemu, moja priča od jučer ... da su žene opterećene svime i svačime stoji, kao i da za uzvrat traže nešto natrag. No, ako muškaci jesu nečim opterećeni, onda je to svakako – VELIČINA. A zauzvrat isto tako traže. Uvjeravanje da nama to nije bitno.

Ja znam da meni nije. Vama?

p.s. Kladim se da muški blogeri jako puno toga neće priznati. :)))

- 19:15 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (23) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.02.2005., ponedjeljak

Sindrom Bridget Jones

Ne znam da li ste baš svi gledali film «Dnevnik Bridget Jones». Pretpostavljam da je ipak puno više privukao žene, nego muškarce. Ja sam najprije pročitala knjigu, a nakon toga sam pogledala prvi, a sad nedavno i drugi dio filma. Zapravo bi film bio kao i svaki drugi ... lijepi lagani ljubavni filmići koji uvijek završe happy.

Meni ipak nije bio ko i svaki drugi. Jer vrlo je dobro prikazao, s jedne strane - Nju, s druge strane Njega – kao pripadnike dva različita svijeta.

Ona je:

- opterećena godinama i biološkim satom,
- opterećana debljinom,
- opterećena izgledom,
- opterećena što će netko reći,
- opterećana kakav dojam ostavlja na Njega,
- opterećena onime što će odjenuti,
- opterećena što On misli,
- opterećena sitnicama kojima od muhe radi slona ...

On je:

- potpuno neopterećen godinama,
- ne razmišlja o izgledu u mjeri da ga on brine,
- uglavnom mu je svejedno što će obući,
- jede što hoće i kad hoće,
- pojednostavljuje stvari,
- ne razmišlja previše o onome što Ona misli,
- razmišlja glavom, ne emocijama,
- ne umara se bez potrebe, ni fizički, ni umno, ni emotivno ...

Ovdje prvo morate imati na umu da sam ja ipak žensko i da je to ženska percepcija. :) I to moja percepcija. Drugo, pomalo sam karikirala i generalizirala. :)) Što je samo iznimka za ovu prigodu. :)) Tek da bolje naglasim ono što želim reći. :)) Naravno da to nije uvijek, svugdje i pod obavezno, ali je VRLO ČESTO i VRLO MOGUĆE.

Ono što zaključujem je da je Ona gotovo cijeli svoj život OPTEREĆENA. A On živi puno manje stresno ako to ne zahtjeva realna situacija. Jer, Ona živi stresno i kad situacija nije baš posebno dramatična. Osim ako puknuti nokat i ne baš prečista kosa ne predstavlja dramu. :))

I onda bi se činilo da je to sve skupa za Nju JAKO loše. I da tu treba nešto mijenjati. Što bi naravno bilo krivo. Jer, ona naime pomalo UŽIVA u toj ulozi «patnice» (ovo ne spada u sado-mazo :)) Ne samo radi toga što to voli, nego jer zauzvrat dobije od Njega nježnost, pažnju, pogled, dodir, riječ – ili tek Nešto.

Svaki je čovjek jednako vrijedan, ali ne i jednak. Naprotiv, svaki je čovjek različit. A najveća i najljepša različitost 2 bića je – žena i muškarac. Različitost dva svijeta koji samo zajedno mogu stvoriti neki Treći svijet. Taj svijet ili već imate, ili k njemu težite. Treće mogućnosti nema.

- 18:40 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (27) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

19.02.2005., subota

Jesmo li ponekad nojevi?

Moram odmah primjetit da mi u prošlom postu baš nitko od vas nije rekao da sam prekrasno ispala na slici. :))) Stvarno tužno s obzirom na tu ljepotu. :)) Beyonce je prema meni čisti prosjek. :)))

U cijeloj ranojutarnjoj žurbi (jer volim svaku sekundu, čak i malo previše njih :) iskoristiti za ležanje i drijemuckanje u toplom krevetu) kada želim imati dobru marendu sa friškim kruhom, a ne zakasniti na posao i ne izlaziti van za vrijeme posla, ostaje mi jedan jedini dućan.

I tu počinje priča o Njoj.
Ime joj je Čaplja, ili da budem «pristojna» - gđa. Čaplja, koja prodaje u spomenutom dućanu. Nemam običaj izrugivanja oko ičijeg izgleda, ali osim što je visoka, tom nadimku među mojim kolegicama s posla, presudno je bilo njezino ponašanje. Dotična prodavačica radi u dućanu u kojem je sama u jednoj smjeni i koja nije samoposluga. I zna biti ljubazna, s osmijehom, osim što kod imalo pronicljivih ljudi to brzo postane nebitno kad vidite da joj varanje na vagi ili vraćanje ostatka novca nije nikakav problem. No, ne želim vam pisati o tom segmentu.

Istovremeno radi i sa novcima, i sa sirom i salamom, i kruhom. No njezine «prekrasne» ruke valjda su posebno čarobne pa joj onda uzimanje kruha sa papirom, ili salame i sira sa nožem ili pirunom predstavlja nepotrebnu stvar. Podrazumijeva se da svu čaroliju svojih prstiju dijeli s nama pipkajući sve što kod nje kupimo. Ali, kako to kažu u TV-shopu :), to nije sve. Nije problem ni uzeti kolače, npr. kremšnite, onako rukama pa ih slagati. A nije problem ni licnuti prst u nekoj potrebi odvajanja novčanice ili papira. Ili možda, ako je na prstu ostalo slatke kreme od kolača. Ovo zadnje nisam vidjela, ali da se naslutiti.
Gledam to već mjesecima i godinama. Kad je meni tako htjela dati pecivo, upozorila sam ju. Ona kaže samo – joj, joj, baci to pecivo, uzme neko drugo pecivo s papirom, i to je kao to. Do sljedećeg puta. Tako da sam prestala tamo kupovati u njezinoj smjeni sve što nije zamotano ili u ambalaži. I tako bi i bilo da nisam vidjela neki dan i njezinu kolegicu-šeficu (koja radi u suprotnoj smjeni) da radi isto tako. Iako sam vjerovala da ona to NE radi.

I onda mi je pukno film. I rekla sam sebi – zašto uvijek gledamo nešto loše, samo komentiramo međusobno i redovito BAŠ NIŠTA NE PODUZIMAMO? Nije samo riječ o prodavačicama, nego i inače u životu. Zašto smo samo pasivni promatrači koji njurgaju i misle da baš ništa kao pojedinci ne mogu učiniti? Zašto ponekad ne dići glas i reći DOSTA?
Ja sam rekla. Jer iako me pomalo mučila moralna dilema da će dotične prodavačice možda imati problema, posebno ova jedna, jači mi je adut bio da se takvom nehigijenom, osim one uobičajene gadljivosti, prenose BOLESTI. Razne vrste bolesti u koje prehlada i gripa spadaju u sasvim benigne. Što je sa raznim nametnicima poput salmonele, pa onda tu je i hepatitis i ko zna što sve ne? Jer to se ne događa samo meni, nego i mamama i tatama koje DJECI (čiji je imunološki sustav slabiji od našega) daju taj oblizani i prljavi kruh.
Poslala sam Sanitarnoj inspekciji mail i odonda nisam bila tamo. Kolegica mi kaže da je drugo jutro gđa. Čaplja bila jako živčana. I da je sva kipila od bijesa. Ne znam da li to ima veze sa mnom ili ne. Ali znam da sam ja napravila svoje. Barem ono što sam mogla. I barem u ovom malom slučaju u mnoštvu slučajeva koji se svakome od nas događaju.

Reagirate li i vi kad vidite nepravilnosti, nezakonitosti, nepravde, ili to redovito ostane na komentiranju sa svojim bližnjima, kolegama ili pak susjedima?
Ja vrlo često – samo pričam. Ali u nekim trenucima ipak pomislim da baš nisam tako bespomoćna. I da ne trebam čekati da to napravi netko drugi. Kao pojedinci, istina, ne možemo mijenjati svijet. Ali jednu njegovu mikroskopsku mrvicu sigurno možemo. Jedini je problem što toga baš uvijek i nismo previše svjesni.

Jer, pitam vas, koja korist od zabijanja glave u pijesak?

- 21:08 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (16) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

16.02.2005., srijeda

Ravnopravnost i tolerancija

Ljudi ...

Prvo ... bacite pogled na malu sličicu u gornjem desnom kutu. To sam ja. Nisam izdržala i nakon samo par dana blogerskog staža morala sam vam pokazat svoju ljepotu. :))))

Drugo ... vidim da su ovdje na blogu stvorene neke grupice ljudi, sa sličnim pogledima na određene životne situacije, postupke, poglede. Što je i dosta razumljivo s obzirom da je ovo samo jedno mjesto okupljanja ljudi gdje se svi ne moraju «grliti» i «ljubiti». No, vidim ja da tu ne fali samo te vrste «ljubavi», nego puno više toga. Puno više od onoga što bi se očekivalo od barem prosječno pismenih ljudi. Da ne govorim od onih koji sebe nazivaju intelektualcima. Jer, misle da je diploma ta koja ih svrstva u tu kategoriju. Krivo misle.

Konkretno ... čitala sam onaj blog o pobačaju, ne znam točno kako se zvao. Znam da sam ga čitala i gledala neke slike i prije nego sam bila blogerica. Očigledno je blog imao neku namjeru, možda ne i najbolji način za ostvarenje iste. Ali svakako nije bio tako dramatičan kako ga neki blogeri, bolje reći blogerice prikazuju. Jer, ovo je DEMOKRATSKA zemlja. Barem se se svi pravimo demokrati. I SLOBODNA zemlja. I također zemlja u kojoj je liberalnost nešto na što se poziva veliki dio ne samo društva koje piše tekstove ovdje, nego i šire. Pa mi nikako ne ide u glavu taj svojevrsan verbalni «linč» na drugačije mišljenje, koji je konstantan. I prelazi okvire ove moje teme. Stalno je prisutan, ako ne na ovom blogu, onda na nekom forumu, u autobusu, na TV-u.

Protivnik sam pobačaja, ne samo zato što sam vjernik. Jer biti vjernik ne znači da za mene misli netko drugi, pa makar se to zvalo i Crkva kojoj pripadam, nego zato jer ja tako osjećam, tako doživljam i jer je to MOJE pravo. Jednako kao što je pravo onoga drugoga da misli drugačije. Koje ja poštujem.

Zašto sam protivnik pobačaja?
Jer život počinje od začeća, pa onda na njega svatko ima pravo, koliko god sitan i majušan bio.
Jer dijete ne može reći što misli i što želi.
Jer ne može samo žena imati pravo na nešto što često nazivaju «njezinim tijelom». Da je to samo Njezino tijelo, ne bi joj trebalo i Njegovo tijelo. Za nastanak Trećega tijela. A meni se čini da Njega nitko i ne pita. Kao i što mi se čini da se muškarci ne «usude» reći svoje mišljenje, jer je taj «ženski propobačajni lobi» poprilično jak. Krivo mi je radi toga, jer s jedne strane žene traže «jednaka» prava. A s druge, to pravo žele uzeti drugome.

Ja nikoga ne napadam, samo zastupam stav da su žene i muškarci ravnopravni i da se ta ravnopravnost treba ogledati u svim sferama života, a ne samo u segmentićima u kojima nam paše u određenom trenutku. A može li biti iskaza veće ravnopravnosti nego kada je u pitanju odluka o - životu?

Mislim da ne bi bilo dobro donijeti Zakon o zabrani pobačaja, jednako kao što mislim da mlade ljude treba educirati. Ali ne samo djeleći im prezervative. Nego i educirajući ih da se svaki odgovoran čovjek mora znati nositi s posljedicama svega što radi. U seksualnom životu i izvan njega.

Stoga, mislim da bi bilo dobro da neke blogerice (možda i blogeri, ali iskreno, nisam na takvog naletjela), koje misle da je njihovo mišljenje mjerilo za ispravnost, a svako odstupanje od istoga «konzerva», «nazadnjaštvo» i «zaostalost», uzmu rječnik i vide što znači riječ TOLERANCIJA.

Ja za taj pojam znam pa i ne očekujem da se svi moraju slagati sa mnom. Jer ja kad se s nekim ne slažem, onda mu to kažem na civiliziran i ljudski način, a ne vređajući OSOBU, samo zato što misli drugačije od mene.

Što vi mislite?

- 18:56 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.02.2005., ponedjeljak

"Legenda o jeseni"

Moram bit jako brza. Jer imam još posla prije filma «Legenda o jeseni». :))

No, i ne znam o čemu bih danas. Sve je puno Valentinova, a meni to i nije neki blagdan. Znam, ima nas svakakvih, ali mislim da je to previše uzelo maha u onom smjeru u kojem ne bi trebalo, iako sam sigurna da su mnogi od vas proslavili Sv. Valentina baš kako i treba.

No, čitala sam danas na webu nekakvu statistiku o tome kakve žene vole kakve muškarce. Tj, što vole žene kad im se sviđaju «zgodni tipovi», što vole kad gledaju neke «prosječne» i slične bla bla priče. Meni je uvijek glupo tako generalizirati, jer to se ne može uvijek i svugdje.

Po pitanju izgleda jasno je da su ukusi različiti pa se tako, govorit ću iz svoje ženske perspektive, nekoj više sviđaju jači tipovi, nekoj mršaviji. Nekoj možda s puno kose, nekoj ćelavi. Neka voli plave, neka preplanule. I sve to stoji. Jer, jednostvano nam neki izgledi pašu oku više od nekih drugih. To znamo, kad pogledamo unatrag i sjetimo se, svatko od nas, kakvi su nam se sve «varijante» suprotnog spola sviđale u nekim prošlim vremenima ili danas. Možda se neki i nasmiju i začude koliko im se ukus promijenio. :)) Što je sasvim normalna i prihvatljiva stvar.

Ono što me smeta je da ljudi vrlo često unaprijed rade selekcije, bez da nekoga pogledaju u oči, jer netko nije po «modelu» koji je zacrtan u njegovoj glavi. Unaprijed eliminiraju bez jednog običnog pogleda. To bi bilo kao da ja koja više volim tamnokose muškarce (a to sam zaključila na temelju dosadašnjih iskustva gore spomenutih) uopće ne gledam plavokose. A gledam. :)) Ili kao da zato što volim pogledati zgodno građenog muškarca, nikad ne pogledam nekog ko i nije tako «savršen». A gledam i takve. :)) Mislim da je to skroz krivo, jer društvo, pogotovo mlađa generacija vrlo često ističe svoj liberalizam i otvorenost, a negiraju svoje liberalno opredjeljenje na onim područjima gdje to nikada ne bi smjeli. A to je – pogledati, tj. sagledati čovjeka. A tek onda donijeti sud.
Ovdje pod – pogledati čovjeka - ne mislim baš samo na njegov vanjski izgled. Nego i na zaviriti malo dublje. Al to vam je, vjerujem, jasno.
Ne znam što je za vas, ali za mene je gledanje - doživljaj.

p.s. I gledanje filma bio mi je doživljaj. :) Emotivan film, takve volim, a i plavokosi je bio gledljiv. :)


- 20:24 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (10) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

13.02.2005., nedjelja

Kada Dalmatinac postane "paun"

Ima jedan tip, Dalmatinac porijeklom, preciznije iz Primoštena, nekih 60-ak godina otprilike, koji živi u mojoj ulici. Možda ovo porijeklo ne bi bilo toliko bitno, ali njemu je to status-simbol. Jer, Dalmatincima je inače ego malo veći i to je dio njihovog šarma (znam jer imam doma takvih :)), ali ovdje nije riječ o malo. :)) Inače ne bi bio važan ni izgled, ali u ovom slučaju također je. Tip ima jedno metar i devedeset, preko sto kila, a glava ... hehe ... rekla bih kao lubenica od jedno 5 kila. :))) Ali to nije sve. Njegov hod je lagano usporeni, onako paunovsko-«gospodski» s dozom ironije kad se bilo što «mušičastog» karaktera nađe u njegovoj blizini.

No, nije to ono što me inspirialo na današnju priču. Jer, zapravo je nešto puno gore. Gore za moj pojam jer «ja u ljubav vjerujem». Izlazi on danas iz busa. I izlazi njegova žena. Gospođa, prosječna, vidi joj se seljačko porijeklo, ali ni to nije bitno. Bitno je da on kad hoda ulicom, kad izađe iz autobusa ili auta, ma gotovo uvijek kad ga vidim, ima samo taj seljačko-šepurasti hod, a ona ide otprilike dva metra iza njega. Onako tipično pseći i da se zna ko je «gazda». Ono što se pitam je kako netko može trpjeti desetljećima takav odnos u kojem čak i nama ljudima koji o njima ne znaju ama baš ništa, mogu po tome vidjeti – sve samo ne ljubav. Možda se stvarno varam, možda ju doma obasipa ljubavi kakvu ja teško mogu zamisliti, ali čisto sumnjam u tako nešto.

Nisam od onih feministica koje žele biti jednake muškarcima, jer ja i ne želim biti jednaka. Jer nisam jednaka. Ali to je za jedan drugi post. :)) Kao što nisam od onih koji će dozvoliti gaženja bilo koje vrste. S druge strane, ne mislim da se buketima, srcima i licemjernim izjavama dokazuje ljubav. Ali ne bi li ljubav trebala biti i poštovanje? Ja u ovom slučaju vidim samo odanost jedne strane prema drugoj onakvu kakvu ima pitoma i draga životinjica prema svome gospodaru.
Ljubav je ipak više od toga. Barem bi trebala biti.

- 15:35 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (6) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.02.2005., subota

Fuuuj i bljaaak

Ovo mi je prvi post, eksperimentalni, moglo bi se reć. Ne znam još koristiti sve te estetske stvarčice i alate kojima svi vi ovdje baratate, ali valjda ću naučiti.

No, danas mi je za ručak bila maneštra. Kelj, kupus, poriluk. Zapravo sve to skupa, čini mi se. Nisam ni pitala. S dodatkom pancete, koju sam odmah smazala, no ona nije tema. Nije baš ni privlačno izgledalo, ne zahvaljujući mami koja je to skuhala, nego jer to jednostavno ne može izgledati bolje. Onako zeleno, kašasto, niti je za vidjet, niti za omirisat, ali vrhunac je to staviti u usta. Maaaaaajko milaaaaaaa. Ono što me "muči" je što ja to imam u mozgu, na jeziku, u nosu da je meni to tako JAAAAKO fuj i bljak, a neki prste ližu nad time. Genetska greška možda? Znam, znam, to je ona priča "o ukusima se ne raspravlja" pa čak i kad je riječ o samom osjetu ukusa. Ali sveeeeejedno. Kako nekome ta "kaša" može biti bolja od pohanog mesa, pizze, krompirića, kiwija, čokolade??? Evo, sjetite se karfiola kad se kuha. Kako to nekome ne smrdi i to ubitačno???
Zato idem sad pojest "utješni" ručak. Salsa koja je ostala od jučer. Fino propasirana, jer takvu najviše volim, s mrvicu Vegete i origana. I špagetima. Mljaaaaaaac. Kad pomislim na parmezan, samo što ne počnem slinit ko pasić.

Recimo da mi je ovaj post eksperiment za studiju "Blogeri i zelenjava" :)))
- 16:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (10) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"